Srednjoškolski termin na otoku Krapnju u mjesecu srpnju bio je kao spoj neba i zemlje – puno igre, zajedništva, duboke molitve, mora, smijeha, suza i onog neopipljivog mira koji ostane u srcu još dugo nakon što se vratiš svome domu.
S obzirom na to da ne mogu ispisati svaku sekundu ovog termina, u ovome osvrtu izdvojit ću sve što mi leži na srcu. Prvotno, ono što je bilo prekrasno je činjenica da smo već upoznavanjem u nedjelju mogli primijetiti da ovaj termin neće biti samo još jedan srednjoškolski termin. jer su svi na neki način došli bez očekivanja i poprilično otvorena srca.
Igre koje su pripremili animatori u ponedjeljak bile su potpuno nove i kul – nešto što neki od mladih možda nikada prije nisu doživjeli. Smijali smo se, surađivali, upoznavali jedni druge na zabavan način i već tada su se počele stvarati prve male povezanosti (posebice unutar grupa) koje su tijekom tjedna postale čvrsta prijateljstva.
Utorak nas je sve dotaknuo i iznenadio brdom emocija. Najprije bi bilo lijepo istaknuti zajedničko kupanje animatora i sudionika u moru. More je tada postalo više od mjesta osvježenja. Ono je postalo simbolom zajedništva i radosti u Božjoj prisutnosti. Također, utorak je bio dan čistoće i molitve. Mladići su molili za djevojke, a djevojke za mladiće. Bilo je toliko lijepo gledati tu međusobnu podršku u molitvi, gdje smo svi bili svjesni koliko smo dragocjeni jedni drugima.
Srijeda… srijeda je bila dan preokreta. Tijekom klanjanja imali smo priliku otići na zagovornu molitvu kod jednog od trojice svećenika. Na našem terminu je Krist djelovao (i na tome smo vrlo zahvalni) kroz našeg vlč. Andriju Vrane, fra Matu Kolaka, vlč. Andriju Miličevića te vlč. Petra Mlakara. Mnogi od nas su tada napravili velike korake – prema oprostu, pomirenju, odluci da nešto mijenjamo u svom životu. Taj trenutak dubokog mira pred Presvetim vjerujem da ćemo svi zauvijek pamtiti.
Osjećaj da nisi sam, da te netko istinski vidi i ljubi – to je osjećaj koji mijenja čovjeka. Nadalje, četvrtak je bio poseban po odbojkaškom turniru te misi u Cezareji. Ta Sv. Misa bila je jedna od posebnijih. Svećenici su prali noge sudionicima – kao Isus svojim učenicima.
Na to su svi ostali bez riječi jer je to iznimno lijep čin poniznosti i služenja. Poslije mise, počastili smo se kavom i pizzom sa svećenicima, odnosno druženjem koje ne bi imalo kraja da nas nije stiglo vrijeme za odlazak na spavanje.
U petak smo tu kavu ponovili, ali ovaj put uz grickalice, nastavljajući istraživati duhovna i životna pitanja. Za zabavu jedne smo večeri imali karaoke party – bilo je pjesme, plesa i zajedničkog vlakića! Čista radost, bez imalo srama! J Posebno mjesto u srcu zauzima i bal anđela. Plesali smo, šalili se s kolutovima, zezali – ali sve s onom posebnom, čistom radošću koja se rijetko gdje osjeti.
A nakon bala… prava fešta! Live glazba, ples, pjevanje, slavlje. Glazbenici su nam rekli da smo im ispunili san: nikada nisu imali tako radosnu gažu. Na kraju, dan prije polaska, imali smo posvetu s križem hrvatskog katoličkog svećenika i mučenika Miroslava Bulešića. Bio je to trenutak predanja i blagoslova. Osjetilo se da odlazimo drugačiji nego što smo došli – smireniji, radosniji, jači. I za kraj, ovaj tjedan bio je dar. Bio je susret s Bogom – kroz igru, pjesmu, molitvu, prijateljstvo i tišinu… I ono što je možda najljepše za reći: znam da se u svakom srcu nešto barem malo promijenilo. Suze u tom tjednu i iskreni zagrljaji bili su predivan dokaz tomu.
Zato hvala Bogu, svim mladima, Dori i Filipu na svjedočanstvu predbračne čistoće, a posebno mojoj braći i sestrama u Kristu koji su služili: animatorima (Petri P., Ani K., Ani M., Andriji T., Jakovu G., Karli J., Katarini Niki P., Tei Z., Marku V., Vanesi V., Patriciji M.), ranije spomenutim svećenicima te iznimnoj i strpljivoj rektorici Mariji Š. što su bili dio ovog blagoslovljenog tjedna.
Animatorica Josipa R.
