Krizmanički tečaj na Savici bio je sam po sebi velik izazov zbog velikog broja krizmanika (njih čak 90), ali i za mene osobno jer mi je to bio prvi tečaj gdje sam u ulozi animatorice. Taman sam bila u razdoblju odlučivanja koji tečaj odabrati, kada se prijaviti…,kada sam dobila poziv za tečaj od našeg rektora Luke i pomislila, to je to, nije slučajnost, Bog je.
Tečaj je započeo u petak, 16.2., dosta kasno, oko 20h zbog popodnevne smjene krizmanika. Netko nam je davao snagu i strpljivost da složno i srdačno dočekamo krizmanike i predstavimo im Kursiljo, nas i vikend koji je bio pred njima. Kao i krizmanika, bilo je i puno animatora, čak nas 16. Svi smo bili i više nego različiti, ali tu smo bili zbog jednog cilja, osjetilo se zajedništvo. Potvrdila sam si rečenicu koliko je naš Bog raskošan i predivan u svačijoj originalnosti. Kako se tečaj približavao tako je porasla i moja napetost i strah.
Nakon našeg predstavljanja i prve teme „Tko sam ja?“ našeg vlč. Andrije uslijedio je prvi rad u grupama. Zahvaljujući divnoj animatorici Dorotei, učinila je moj prvi rad u grupi kao animatorice puno lakšim, pomogla mi je shvatiti kako je dovoljno biti to što jesi, biti iskren i tu Bog kreće djelovati, a mladi uviđaju da smo mi stvarno tu za njih ovaj vikend. Nakon prve večeri sve je u našim očima izgledalo dosta kaotično, no Bog je upravo tu započeo svoje djelovanje. Drugi dan je za nas animatore počeo dosta rano, ali uz molitvu, čašicu razgovora i sunčani dan s radošću smo ponovno dočekali naše krizmanike. Dan je tekao više-manje po planu i zahvaljujući našem dobro organiziranom rektoru Luki, činilo se kao da nema propusta, a svi su bili zadovoljni i siti (i fizički i duhovno).
Kroz cijeli taj dan, sve kateheze, razgovore, igre i sama sam puno toga učila. Bog je samo rušio moje predrasude koje sam imala za današnje mlade jer sam od njih prvenstveno naučila o zahvalnosti. Mogu reći da sam se posramila pored njih jer se ja u toj dobi nisam baš sjetila biti zahvalna Bogu tako kao što su oni i nisam vodila neke borbe koje oni sada hrabro vode. Ostala sam ugodno iznenađena i shvatila da mladi danas nisu niti zli niti loši, samo trebaju nekoga da ih malo usmjeri, sasluša i zabavi se s njima. Bili smo umorni nakon cijelog subotnjeg dana, ali radosni u srcu jer se toliko duša ipak na kraju ispovjedilo i poklonilo pred Presvetim tijekom klanjanja koje su tako lijepo animirali i vodili naši animatori. Nismo bili sigurni jesmo li se dali dovoljno za njih i jesmo li sve dobro učinili, ali znali smo da je Bog to sve blagoslovio.
Te blagoslove uvidjeli smo zadnjeg dana našeg druženja, na večernjem susretu s našim krizmanicima. Na njihovim licima vidjelo se da su puno tog primili i da su doživjeli Boga na drugi način, da su osjetili nešto drugačije. Najljepši trenutak toga dana bila je zajednička Sveta misa i kada su krizmanici dali svojim roditeljima prethodno napisana pisma. Ogroman prostor škole, odnosno crkve ispunio se s toliko emocija da je odjednom postao malen za tu količinu radosti, nježnosti i ljubavi. Bog je zaista bio prisutan, i mladi i roditelji bili su duboko ganuti, kao i mi animatori. Shvatila sam da je to jedini ispravni način življenja, jednostavno i u ljubavi prema drugima, a Bog će to onda obilno blagosloviti kroz male, a tako velike stvari. Božji blagoslov! De Colores!
