Dvije je godine prošlo od kad je naša dugogodišnja suradnica i sestra u Kristu Biserka Bodulić Biba preselila k Nebeskom Ocu i tom prigodom objavljujemo nekoliko tekstova njezinih najbližih koji će nas podsjetiti kolika je velika i duboka bila njezina vjera i ljubav prema Gospodinu, nekoliko redaka koji će nam pobuditi sjećanje na njezinu dobrotu, ljubav i požrtvovnost kojom se nesebično davala, ne samo u Kursilju. I u bolesničkom je krevetu sa sjajem u očima jedino i uvijek pričala o Kursilju i dijelila svoje zamisli što i kako bi se još moglo. Hraneći se Božjom Rječju bila je nošena snagom koju jedino Nebeski Otac može dati, iako ju je tijelo već pomalo izdavalo, a duša se spremala na put ka Gospodinu. Našoj je Bibi do samog kraja njezinog ovozemaljskog putovanja molitva bila “uranjanje u Božju Prisutnost iz kojeg bolesnik crpi snagu za dalje”, a njezin lik i djelo intenzivno živi u svima nama kojima je po Gospodinu otvarala srca.
I u najvećoj tami postoji svjetlo
Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati koliko sam te voljela i koliko te volim. Bila si mi najbolja majka na svijetu, moja najbolja prijateljica, moj anđeo i moja luka. S tobom sam dijelila sve, ali baš sve. Tvoje srce je bilo ogromno i davala si se ljudima bez rezerve. Bila si živahna, pametna, strastvena, jako znatiželjna i filozofski nastrojena. Nas dvije smo satima znale pričati o dubokim temama i dijelile smo strast prema otkrivanju tajni života, a posebno su nas zaokupljale teme “Boga” i prirode našeg postojanja. Imala si bistar um i veliko srce. Istinski i duboko si željela spoznati Onoga tko te stvorio. Tvoja potraga te odvela duboko u vlastito srce iz kojeg je Bog govorio dalje mnogim ljudima koji su ti došli na životni put.
Bio je kraj travnja kada si se počela lošije osjećati. Dobro se sjećam da nisam imala dobar osjećaj vezano za sve to skupa, ali nisam dopuštala mislima da me povuku na “dno”. Oduvijek mi je jedan od najvećih životnih strahova bio da tebe ne izgubim. Kada smo dobili dijagnozu, ostvarila se moja najveća noćna mora. No, nije bilo vremena za ništa drugo osim za borbu. Borba je trajala, a mi smo činili apsolutno sve što smo mogli i znali. Ti si bila neopisivo hrabra i borila si se kao lavica. Prošli smo razne faze i bilo je teško na svim razinama, ali unatoč potpunom mraku u koji smo odjednom upali počelo se javljati i svjetlo. Pristizali su ljudi koji su pomagali na sve moguće načine. Molila se krunica, a i druge molitve, ljudi su donosili hranu, okupljali se, nabavljalo se nešpricano povrće, nismo bili sami. Tvoje prijateljice su same po sebi čudo Božje. Gledala sam s kojom ljubavlju se ophode s tobom i nama svima. Bile su tako nenametljive, a uvijek prisutne i spremne pomoći na sve moguće načine. Iz njihovih očiju se vidjela ogromna ljubav, a ja sam osjetila još jednom koliku moć i snagu ima zajedništvo. Uvijek sam ti govorila: „Mama vau, pa kakve ti prijatelje imaš. To govori puno o njima, ali i o tebi i tvojem životu.“
Bog mi je poklonio mnogo toga pa tako i mogućnost da te njegujem zadnjih pet mjeseci. To je poklon na kojem ću mu zauvijek biti zahvalna. Molila sam se mnogo, prije svega za čudesno ozdravljenje, ali sam Mu rekla da, ako ipak treba biti drugačije, voljela bih da tranzicija prođe mirno i sveto. Molila sam Boga da nam svima u srcu da mir, jasnoću i osjećaj da je sve kako treba i da osjetimo veličanstvenost samog trenutka.
Bila je subota kada smo tata i ja stigli u bolnicu. Taj dan si bila zbilja loše. Nisi mogla ni govoriti. Meni se srce raspuklo. Nervozno sam gledala na sat nadajući se da će kuma doći. Vidjela sam količinu boli u tatinim očima i nisam znala što i kako dalje. Držala sam te za ruku, molila sam i plakala. Par minuta prije nego su posjete službeno završile pojavila se i kuma. Odmah sam osjetila olakšanje. Bilo je i njoj jasno da majka nije dobro i zamolile smo sestre da ostanemo još malo. Na kraju je Bog učinio čudo i sestre su nam dopustile da ostanemo koliko god želimo. Kuma te držala za jednu ruku, a ja za drugu i molile smo. Ljubljena moja majko, molila sam cijelim svojim bićem. Svaka stanica mog tijela molila je Boga da ti pomogne, sigurna sam i Marijina isto. Molila sam toliko žarko jer sam željela da se cijelo nebo spusti u tu sobu te noći. Moram priznati da sam na kraju osjećala da se i spustilo. Ti si spavala, ali si i molila u duhu. U jednom trenutku si se probudila. Ponovno si mogla govoriti. Pratila si molitvu. Rekla nam koju sljedeću krunicu želiš da molimo. Dobila si čak i apetit pa si jela štrudlicu. Uspjele smo se našaliti. Marija te masirala, ja sam te mazila po nožicama. Na kraju smo te ušuškale. Izgledala si kao najljepši anđeo. Atmosfera je u sobi bila sveta. Točno onakva kakvu sam priželjkivala. Žene s kojima si dijelila sobu molile su s nama. Osjećala sam tvoj mir. U jednom trenutku dok sam te držala za ruku i molila, rekla sam u sebi da slobodno odeš k Bogu, ako ti je preteško biti u tijelu. Rekla sam ti da se ne brineš za nas i da te beskonačno volimo. Ljubav je sloboda i ja čvrsto vjerujem da si osjetila tu noć da si slobodna ići jer će se Bog za sve pobrinuti. Zamolila sam Boga da učini ono sto je najbolje za tvoju dušu.
Te večeri došla sam doma i rekla svom mužu da osjećam da je ciklus završio. Jednostavno sam u srcu osjećala da se zaokružila cjelina. Nisam si to htjela priznati, ali osjećaj u srcu je bio jasan. Osjećala sam i neki neobičan mir. Osjetila sam da je sve bilo vođeno i da je Bog uz nas stajao cijelo vrijeme strpljivo čekajući kada ćemo biti spremni za sljedeću etapu ovog putovanja. Iduće jutro sam primila poziv i saznala da si otišla Gospodinu. Tvoj ispraćaj je bio predivan, isto kao i komemoracija dan poslije. Tih prvih dana Božja milost je bila jaka i osjećala sam te cijelu. Osjećala sam da si obnovljena, vesela, radosna i cjelovita. Osjećala sam tvoj osmijeh i predivnu, toplu energiju. Osjećala sam da si toliko velika da nas sve grliš istovremeno. No, odjednom su mi počeli i drugi ljudi svjedočiti da to osjećaju. Da osjećaju tebe, radosnu u duhu. O Bože, koliko sam ganuta bila čuti da su i drugi osjetili tu ljepotu i veličanstvenost tvoje duše. Zahvalna sam Bogu na velikom milosrđu i mnogim darovima koje nam je poklonio kroz ovo bolno i teško razdoblje. Osjećam da će ih biti još mnogo, samo se treba prepustiti Njemu i životu s povjerenjem. Molim Boga da nam svima da poklon otvorenog srca kako bismo u svakodnevnici živjeli, disali i bivali ljubav koja jesmo. U ljubavi i zajedništvu sve je moguće i sve ima smisla.
Neću lagati i reći da je lagano biti ovdje bez tebe jer nije. Beskonačno mi nedostaješ i stalno si mi u mislima i molitvama. U svakoj si mojoj stanici, ljubljena moja, u svakom mom dahu. Trudit ću se živjeti ovaj život najbolje što znam i umijem, a kada dođe moj trenutak, s radošću ću ti doći u zagrljaj.
Znatiželjna sam jako i zanima me sve što se s tobom događa i kako je “gore”. Sigurna sam da uživaš baš kako i zaslužuješ. Sada, uz Boga, molim direktno i tebe, da me vodiš i osvijetliš mi put. Pričaj mi o tajnama života, pričaj mi o Bogu, o ljubavi i svemu… Ja sam tu i slušam te…
Tvoja ljubljena kćerka
Snaga zajedništva
Često smo znale hodati krug oko Španskog i moliti krunicu. Nakon molitve “duhovna kava”; Božji pogled na situacije u kojima smo se nalazile. Jednom sam ja jasnije vidjela problem, drugi put Biserka. Sve je ovisilo o tome koliko smo bile slobodne od osoba i stvari koje nas trenutačno muče. Onaj koji sluša može jasnije razabrati o čemu se radi. Znalo mi se dogoditi da progledam čim svoju muku iznesem na svjetlo dana. Njoj također. Najčešće savjeti i nisu bili potrebni. Samo uho koje s ljubavlju i s empatijom sluša. Kako ju je Bog obdario silnom inteligencijom, znala je reagirati i iz mozga. I to je bilo dobro. Dizalo me iz moje pretjerane osjećajnosti. I pomoglo jasnije vidjeti jer pamet “pusti” emocije i gleda logiku stvari. Tako smo se nas dvije najčešće odlično nadopunjavale.
Došlo je vrijeme kad se počela osjećati iscrpljeno. Obje smo to pripisivale koroni koju je nedavno preboljela. Unatoč tomu njegovale smo svoju naviku šetnje oko Španskog s krunicom u ruci. Znala bi reći: “Kad sama šetam, već nakon jedne desetke tražim klupicu, a kada s tobom idem, evo krunica gotova, a klupica me ne zanima. Kao da sam nošena.” “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” ( Mt 18, 20)
Kako je bolest napredovala, slabile su fizičke snage. Gubila je na težini, ali duh je ostao snažan! Znale smo Katica i ja doći k njoj i diviti se nesrazmjeru krhkog tijela i nutarnje snage kojom je vjerovala, kojom je razgovarala. Kursiljo joj je bio omiljena tema. Zato je kćerka znala reći: „Samo dođite, mama živne čim ste tu!“ A Kursiljo jedina tema. Zapravo Isus. Ljubav. Apostolat. Jedva je hodala, a na kauču papir na kojem je crtala “kuću u Brezovici” i svoje namisli o uređenju za potrebe Kursilja. I taj sjaj u očima! To me posebno oduševljavalo. Počela sam gledati samo njene oči. Tijelo me često znalo obeshrabriti. Kad bih došla sama, znala je širom otvarati vrata svoga srca.
Činilo joj se da je više kroz život išla mozgom nego srcem. Samo sam slušala, iako sam nebrojeno puta svjedočila kako je srcem odlučivala, ali mi se činilo da je presudan njen osobni odnos s Bogom. S ljubavlju i zahvalnošću slušala sam sve što govori jer kad se duša počne otvarati, “stojiš na svetom tlu”. Ne znam gdje sam to čula, ali mi je tada baš ta misao davala smjernice. Vraćala se u djetinjstvo. Zaključila je da je ljubav mnogih u obitelji uzimala “zdravo za gotovo”. Nije zahvaljivala. Tada bi joj suze zatitrale u očima. Znala se jedno vrijeme “žaliti” kako kroz život uopće nije plakala, a sada je svako malo zasuzila. Jednom “što nije ljubav vidjela“, drugi put što nije “ljubiti znala” (navodim njene riječi).
Drugima je govorila: “Kad ozdravim, odmah ću imati ultreju o milostima za vrijeme bolesti! Malo zbog lijekova zaboravljam, ali Ivanka piše!” Oprosti, Biba, nisam pisala olovkom (nekako mi je bilo preveć emocija), ali srce pamti…
U tom prebiranju često je tražila da joj pozovem svećenika. Znala je Biba da je Isusu kajanje dovoljno, ali je kušala i snagu sakramenta pomirenja. Dobro je Biba upamtila kad je Andrija govorio kako je ispovijed samo “isječak” i kako se čovjek može “očistiti” od grijeha i ostati prazan. Znala je jer je kušala silu Duha Svetoga koju sakramenti imaju.
Jednom je bila jako loše. Hemoglobin joj je pao pa je završila na Hitnoj. U deset navečer svećenik je došao u bolnicu i udijelio joj sakrament bolesničkog pomazanja. Potom mi je napisala poruku: “Bio mi je Ivan Grbešić. U pravi čas da me podigne. Nalazi su nažalost loši i do daljnjeg se odgađa liječenje. I evo ti Ivana. Udijeli mi sve, i bolesničko pomazanje. Tako silno mirišem na smirnu da cijelo vrijeme osjećam Isusa pored sebe. Mazi me i pazi. I opet sam radosna. Isuse, tko te ne bi volio!” ( 23. kolovoza 2023.)
Prilikom jednog posjeta u bolnici (Mila, Katica i ja smo ju posjetile) pričala je kako navečer ne može zaspati pa ju onda Isus poučava. Uči ju ljubiti. Pitam ju, kako ju On to uči? (Prepričat ću kako sam razumjela. Ako nije sve kako si rekla, oprosti, draga Biba. Nisam u bolnici imala olovku, a nisam ni mogla pretpostaviti da ćeš s nama dijeliti takve “bisere” – eto, sad mi posta jasno kojim te imenom na krštenju Otac zazvao: Biserka!) „Isus me uvodio u odnose i situacije koje su me iritirale, koje nisam razumjela, koje su me ljutile ili žalostile, a potom mi davao svoju Ljubav! Sve je izgledalo drukčije.” Dobro sam razumjela o čemu priča. Nebrojeno je puta Isus i sa mnom “odrađivao iste lekcije”. Milost je to velika, izniman dar! Hvala Ti, Isuse!
Često su boli bile jake da nije bila za druženje, ali smo komunicirale porukama. Stalno je zahvaljivala za sve molitelje! Iako je sve manje mogla moliti, za molitelje se svakodnevno kratko pomolila. Zahvaljivala. Znala mi je reći da za nju mole i neki bivši zaposlenici koji nisu vjernici i s kojima i “nije baš bila bliska” (Tako je ona mislila.) Slali su joj “molitve s interneta koje su taj dan molili”. To ju je duboko diralo. Molitva joj je “uranjanje u Božju Prisutnost iz kojeg bolesnik crpi snagu za dalje”. Pred kraj je također molila da joj dogovorim posjet svećenika. Napisala je poruku da ne može govoriti jer joj karcinom tiska glasnice, ali vjeruje da će se Duh Sveti i za to pobrinuti. I pobrinuo se. Izrekla je sve što joj je bilo na srcu.
Draga Biba, još je mnogo dodira u mome srcu. Obećavam ti da ću ih živjeti! Zbog tebe, zbog Isusa! Zbog Božjeg Kraljevstva! A ti se moli za sve nas! Da ustrajemo, da ne posustanemo…
Ivanka Samardžić
Moj predivni zemaljski anđele!
Prije više od 30 godina ušla si u moj život i donijela samu radost i mir. Sve što imam i što jesam, najvećim je dijelom tvoja zasluga, moj predivni anđele! Zajedno smo sazrijevale, radovale se, stvarale, padale, dizale se. Ti si Boga vidjela u svim stvarima i ljudima, a ja tek u tebi, i po tebi. Postale smo kume, sestre. Dijelile smo život. Ja onako kruta, ustrašena i ti onako lepršava, otvorena. Predivna moja prijateljice!
U svojoj veličanstvenoj ljubavi predložila si da srijedom molimo krunicu kod mene.
I tako su nastale naše srijede. Sveti sati ispunjeni tvojim sebedarjem. Godinama smo srijedom molile za znane i neznane nakane tvoga i moga srca. I mnogih drugih srdaca. Kolike li sam milosti dobila po tebi.
Jedne naše srijede si mi rekla: “Ako ikada budem imala problema sa zaboravljanjem, molim te, sjedi kraj mog kreveta i moli. Samo da ne zaboravim moliti.“ Danas znam da je to bilo proročanstvo tvoga života. Prve naše srijede nakon Uskrsa rekla si mi kako nisi dobro. Nemoguće – pa ti si uvijek dobro! Ali nisi bila. I nikad više nisi došla u moj dom. Krenula je bitka za život u kojoj smo se borili, padali, dizali. Sada sam ja srijedom dolazila moliti u tvoj dom.
U počecima si molila s Jelenom i sa mnom, no kasnije bi iscrpljena od bolesti zaklopila oči i duhom molila s nama, ponekad i nesvjesna svoje okoline, ali u potpunosti svjesna Njegove prisutnosti – s najljepšim osmijehom na usnama. Znaš, potajno sam fotografirala taj osmijeh jer znam da je bilo čudo. Tvoje je tijelo bilo u potpunosti iscrpljeno, ali usne su ti bile razvučene u osmijeh. Govorila si da, dok molimo uz tebe, kao da čuješ najljepši pjev Anđela. I kako je to predivan osjećaj. Znam da si ih čula. Zato si se smijala. Pjesmom su ti pripremali doček kod Gospodina. Onda si morala u bolnicu. Nismo mogle moliti uz tebe.
Bila je subota. Nisi bila dobro. Ruke, koje su stvarale, grlile, tješile, sada su nepokretno ležale. Tvoj krevet je bio prvi do prozora. Kad bi sjela na njega, vidjela bi veliki križ na obližnjoj Bazilici Sv. Antuna. Sestre su nam po Milosti Njegovoj dozvolile da ostanemo s tobom. Padala je noć. Jelena je sjedila do prozora i držala te za ruku, a ja s druge strane kreveta za drugu ruku. Najprije smo nad tobom izmolile Krunicu Božjeg Milosrđa. Potom ružarij – tvoju najdražu molitvu. Nikada nisam tako jako osjetila prisutnost Isusa kao tada. Nikada.
Stavila sam ti u ruku sliku Milosrdnog Isusa. Živnula si. Tražila si da sjedneš, skinula si masku bez koje ranije nisi mogla disati, slasno si pojela pitu od jabuka. Gotovo smo se glupirale fotografirajući se. Bila si tako smirena, sretna. Tek kasnije sam shvatila da je tog dana bio blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice (Ružarija). Ujutro su nam javili da si zauvijek zaspala. Kažu da si se u svitanje podigla na krevet. Vjerujem da si željela posljednji put pogledati kroz prozor obližnji križ i duhom ga zagrliti prije odlaska. Vjerujem da si već tada u svitanje zore kroz prozor vidjela nebeska prostranstva koja te čekaju, a potom si se vratila u krevet i mirno usnula u naručju svoga Oca. Vjerujem da si novu dimenziju radosti života donijela i Gore. Sigurna sam da si neizmjerno sretna u krilu svoga Oca kojeg si neizmjerno ljubila.
Tvoja Mara
P.S. Ispratili smo je u srijedu – moju i njenu srijedu!
Svjedočanstvo Bibine rođakinje
U kratkom periodu otišli su moja teta Biba i sad njen Vlado. Moja teta Biba je bila sestrična mog tate, ali za mene je ona moja prva teta. Toliko su mi ljubavi, brige i pažnje pružili ti divni ljudi. Kao dijete sam imala leukemiju, prognoze nisu bile dobre i provela sam dvije godine u bolnici, a da nisam izašla. Izgubila sam prekrasnu dugu kosu, trpjela sam svakodnevnu bol i iskusila sve mračne strane te bolesti.
U tom strašnom periodu ljubav dobrih ljudi bila je svjetlost u mom životu. Moja teta Biba i njen Vlado kupili su mi prvu periku od prave kose, obilazili me, ispunjavali mi želje, donosili mi omiljenu hranu. Hvala im do neba! Nikad neću zaboraviti tu nesebičnu ljubav.
Moja je majka već tada bila samohrana majka s dvoje djece – od kojih jedno bolesno, a drugo kući, često povjereno na brigu drugim ljudima. Majka nije mogla raditi da bi mogla biti uz mene, uz dijete kojem nisu davali dobre prognoze te su je savjetovali da ode kući drugom djetetu koje ju treba jer su mi već presudili kraj budući da sam bila na aparatima. Za stan je otplaćivala kredit i tad dolaze iz banke te nam žele uzeti jedini stan i izbaciti nas na cestu. Moja majka ne zna što će, ali opet ulijeću moja teta Biba i moj Vlado i isplaćuju banci sve zaostatke da mi ne bismo završili na ulici.
Kako je Bog velik. Unatoč prognozama ja sam živa i dišem. Bog je imao plan za moj život i hvala Mu na tome.
Danas više nema moje tete Bibe i moga Vlade, ali sigurna sam da će ući u Božju slavu i gledati ga licem u lice jer su voljeli i služili Bogu potpuno nesebično i bili su miomiris ovome svijetu.
Počivajte u miru i volim vas neizmjerno puno!
Martina Bartulović – Krznarić, kolovoz 2025.
