Od umora, preko kralježnice vjere do susreta!
Krećem u Viroviticu, u župu blaženog Alojzija Stepinca, na tečaj s mislima koje me prate cijelim putem: Kako sam umorna! Hoću li ja to moći? Htjela bih se samo odmoriti!
Taj dan sam još radila do 13 sati, a danima prije intenzivno pripremala sve što je trebalo. Ne volim iznenađenja; volim znati što me čeka, jer mi dobra priprema pomaže da se mogu opustiti. Ipak, u tom trenutku osjećala sam samo umor – onaj duboki, tihi umor koji nije samo tjelesan.
Već na putu, u druženju i razgovoru s vlč. Andrijom i Jurom Sabeljom, taj je umor počeo polako nestajati. Razmišljala sam kako me upravo ovaj razgovor i zajedništvo već odmaraju, unatoč tome što sam ja vozila. Osjetila sam radost u srcu i jedva čekala da se ta moja radost umnoži u susretu s ostalim suradnicima: Katarinom i Ivanom Vlašić, Željkom i Jurom Berić, Josipom i Zoranom Babić, Vjekom Katićem te mojim Šimom, koji će doći u subotu.
I tako je i bilo. Radost susreta.
U jednom sam trenutku bila potpuno svježa i jedva sam čekala da tečaj započne. Umor nije nestao zato što je sve postalo lako, nego zato što je sve dobilo smisao.
U Virovitici nas je dočekao župnik vlč. Robert Medved, s kojim sam prethodna dva mjeseca pripremala tečaj. Već u telefonskim razgovorima i WhatsApp porukama mogla sam naslutiti da je riječ o čovjeku punom Duha, ali susret uživo nadmašio je sva očekivanja. Istinski pastir svoga stada – susretljiv, podržavajući, pun ljubavi, a istodobno jasan i odmjeren. Sve se to jasno vidjelo u njegovu odnosu sa župljanima. Župljani u župnu kuću nisu dolazili „kao doma“, nego su zaista bili doma.
Polako smo se skupljali. Domaćini su ulazili u svoju kuću i dočekivali nas osmijesima. Osjećala se ljubav na prvi pogled. Sudionici su bili bračni parovi, jer je župnik procijenio da je upravo to u ovom trenutku potrebno njegovoj župnoj zajednici. U tom sam trenutku ponovno osjetila ono što uvijek osjetim kada tečaj započne – živo prisustvo Duha Svetoga:
„Jer gdje su dvoje ili troje okupljeni u moje ime, ondje sam ja među njima.“
Duboko sam osjećala da smo mi, suradnici zajedno s vlč. Andrijom, jedno tijelo. A kako je tečaj odmicao, to se tijelo širilo – do kraja smo i sa sudionicima postali jedno. Zapravo, svi smo bili pozvani na gozbu tako bogatu i punu da su nam se čaše prelijevale. Divno je imati braću i sestre u Kristu.
Kroz teme tečaja polako se otvarao unutarnji put. Pitanje Tko sam ja? i svjedočanstvo Jure Sabelja nisu ostali teorijski, nego su dirali samu srž identiteta – mene kao osobe, supruge i vjernice. Ponovno sam prebirala po srcu identitet kćeri Božje, jer On me htio.
Crkva se pokazala ne kao institucija, nego kao živa zajednica odnosa i mjesto gdje pripadam i gdje živim vjeru, kako mi je to posvjedočio Jure Berić. A onda, kada imam novi identitet, ništa više nije staro – i Željka me potaknula da razmislim što sada u svom životu činim novo. Kršćanski život jest drugačiji – ne zato što nema križa, nego zato što se križ ne nosi sam.
Tema Milosrdnog Oca dotaknula me osobito snažno. Bog se pokazao ne kao sudac, nego kao Otac koji prima, koji razumije slabost i raduje se povratku. To iskustvo milosrđa mijenjalo je moj pogled na sebe, na druge i na brak.
Posebno dubok trag u meni ostavilo je svjedočanstvo Vjeke, koji je govorio o svom sinu s cerebralnom paralizom. Govorio je bez patetike, tiho i istinito. Taj križ nije opisao kao zapreku koja ga je slomila, nego kao kralježnicu – nešto što ga drži uspravnim. Zapreke, govorio je, nisu nestale, ali su postale oslonac. U tom sam svjedočanstvu snažno osjetila istinu da ono što prihvatimo s Bogom može postati snaga, a ne teret.
U tom se svjetlu još dublje otvorila teologija tijela, osobito u braku. Tijelo nije prepreka duhovnosti, nego njezin govor. Brak se pokazao kao svakodnevni sakrament – u umoru, u nježnosti, u opraštanju i vjernosti. Vjera se utjelovljuje upravo tu, u stvarnom životu.
Kako je tečaj odmicao, rasla je i želja za produbljivanjem vjere – ne kao bijegom od stvarnosti, nego kao snagom za svakodnevicu. Babići su me potaknuli da još više produbljujem vjeru, jer sam osjetila da sam se pomalo umrtvila.
Na kraju se otvorilo i pitanje Mi i svijet. Vlašići su posvjedočili zahvate Duha Svetoga u svom apostolatu, u svijetu u kojem žive. Shvatila sam da Kursiljo ne završava zadnjim susretom – on tek tada počinje. Vjera se vraća u brak, u posao, u odnose, u svijet koji nije idealan, ali je mjesto našeg poslanja.
Odlazim iz Virovitice svjesna da se nisam samo odmorila. Ojačala sam kralježnicu.
Kralježnicu vjere, zajedništva i nade, i punog srca još jače klikćem:
„Ja sam kći ljubljena, u Gospodinu mi sva milina!“
Kursiljo me još jednom naučio da se vjera ne živi sama. Ona se živi u tijelu, u braku, u zajednici i u svijetu. A njezin najtiši, ali najistinitiji plod ostaje jednostavan i snažan: mir u srcu i osmijeh koji govori da je susret bio stvaran – i da se nastavlja.
Nikolina Essert
