Kako bih opisala naših tjedan dana na Krapnju? Kao stalno prebivanje u Božjem zagrljaju ispunjeno milošću, mirom i zahvalnošću.
Prva misa s kojom smo započeli termin, odredila je njegov smjer. Staloženo i mirno, ali uzbuđeno izgovaranje svake riječi dalo je naslutiti koliko svi iščekujemo međusobno povezivanje, ali i povezivanje s Bogom. Polako su krenule prve teme. Neizvjesnost je titrala mojim srcem slušajući ih te smo nakon toga krenuli u grupe. Kako smo se svi skupljali u krug, počela sam tada shvaćati: „To je to. Radi toga si me htio ovdje Gospodine. Konačno mogu disati.“ Svaka riječ, misao, zajedništvo, suza, problem i milost proživljeni u grupi jasno su me i čvrsto približavale mom dragom Gospodinu.
Klanjanje… Klečala sam pred Gospodinom i šutjela. Puštala da Njegova veličina u potpunosti ispunja moje srce. Shvaćam: Bog me ljubi. Bog me ljubi takvu kakva jesam. Bog me baš ovakvu želio. Bog me baš ovakvom stvorio. Izgovarah: „Hvala ti, dragi Bože, što moja vrijednost dolazi od činjenice da sam ljubljeno dijete Božje.“
Polako je dolazilo i vrijeme za Lectio divina. Nesigurna kako će to izgledati sjela sam pokraj prijatelja i iščekivala smjernice. Na kraju dobivamo evanđelje koje smo imali razmatrati: izgubljeni sin. Sjedila sam tada sama na svojoj klupici i počela razmatrati. Na tren sam se osvrnula oko sebe i vidjela mnoštvo mladih koji uranjaju svoje srce u Božju riječ. I tada sam znala: „da, Gospodine, ti si ovo htio, kroz svoju Riječ nas približavaš k sebi.“
Odvažila sam se otići na ispovijed. Razgovarala sam sa svećenikom i pomno slušala riječi koje mi govorio. Zahvalnost je počela ispunjavati moje srce jer je naš dragi Bog baš te svećenike htio s nama na terminu. Produhovljeni Božjom ljubavlju svakom riječi u ispovijedi, misli podijeljenom u predavanjima, odgovoru na pitanja oni su nas približavali našem Stvoritelju. Hvala Mu za dva Krunoslava i Anđelka jer je znao da trebamo baš te svećenike da upotpune naš termin. Uz naše svećenike gledala sam i naše animatore. Razmišljam si sada je li moguće koliko ih je Bog savršeno izabrao. Animatori su kroz svoje služenje dotaknuli srca sudionika onoliko koliko je bilo potrebno da usmjere pogled na Gospodina. Zahvalna na Anti, Petri, Martinu, Ani, Tamari, Tei, Petri, Mateju, Sebastianu, još jednoj Petri i Jošku… Srce ispunjeno ljubavlju isijavalo je iz rektorice Petre za koju sam sigurna da je bila Božji pomoćnik kroz cijelu pripremu i cijeli termin.
Na samome kraju nema riječi kojima bih opisala što je za mene značio ovaj termin. U ušima mi odzvanja poznata Kursiljo misao koja me vodila kroz ovaj termin: Tražih Boga i ne nađoh ga. Tražih sebe i ne nađoh se. Pođoh k bližnjem, i tu smo se utroje našli. Ova misao u punini opisuje naših tjedan dana. Razgovori, natjecanje u odbojci i razne igre, radna akcija, posluživanje obroka, slušanje tema, rad u grupama, zajedničko čišćenje, kavice, pisanje porukica odjekivali su zajedništvom kojemu je bila i ostala glavna značajka ljubav prema dragome Bogu.
De colores!
