Formacija suradnika u Kotarima, 2.-4.2.2018.

Draga braćo i sestre u Kristu!

U petak, na Svjećnicu, uputila sam se iz svoje Garešnice na formaciju u Kotare pokraj Samobora. Gospodin je stvarno htio da ja tamo dođem. Problem je bio prijevoz, ali to je riješio. U Zagrebu su me čekali ostali suradnici. Kiša i susnježica. Uskoro samo snijeg. Pada i pada. Prizor kao u bajci. Ispred nas vozi ralica i raščišćava cestu. Koji dobar znak. Pa zar Gospodin nije tako stalno radio u mome životu? Pripravio put. Ispred nas se pojavljuju samostan i crkva sv. Leonarda zamotani u snijeg. Pala je pokoja gruda. Velečasni Darko Banfić (župnik župe Rude) pobrinuo se da nas dočeka zagrijani samostan. Hvala mu na toploj dobrodošlici. Mogla bih ja još pričati okolo naokolo, ali moram se uozbiljiti. Okupilo nas se 15 suradnika zajedno s kuharicom Milom koja nam se pridružila kad god je mogla. Nama je opet bilo najljepše i najtoplije u kuhinji. Druženje i rad su nam uljepšali naši novi suradnici bračni par Edvina i Mirko Karačić i Barbara Šegota Balanč.

Na početku smo se pomolili, a sjetili smo se i zaštitnika Kursilja, sv. Pavla. Napomenuli smo da bi trebalo obraditi devetnicu svetom Pavlu koju smo nedavno molili. Priznala sam da sam stala na sedmom danu devetnice jer mi je tekst bio pretežak i predugačak. Budem to ipak odradila, ipak sam ja oduševljena svetim Pavlom. Imali smo pred sobom službene europske tekstove Osnovi Kursilja, koje su neki suradnici pripremili i ukratko smo ih prošli. Evo par stvari da podijelim sa svima: „Karizma Kursilja je dar koji Duh Sveti izlijeva preko svoje Crkve. Ona oblikuje novi stil života (mentalitet), omogućuje preslagivanje, nov način shvaćanja vlastitog života i života drugih. Stvara se nova slika Boga, čovjeka, Crkve i svijeta. Nastaje posebno prijateljstvo u Kristu, nudi se zajednički put. Prijateljstvo je stvar Duha i iz tog prijateljstva proizlazi pokret. Djeluje kroz prijateljstvo i svjedočenja. Veselo i radosno svjedočenje vlastitog života je osnovna metoda Kursilja. Djeluje kroz odnose suradnika , a ne kroz kongresno tumačenje“. Sjetila sam se da se mene na mom prvom tečaju najviše dojmio prijateljski, uvažavajući, topli odnos između suradnika i vlč. Andrije. Na Tečaju je presudno sebe upoznati i prihvatiti. Ovo nas je sve uvelo u razdradu naših tema, pogotovo naše prve laičke teme Traganje za vrijednošću. Ova tema mi je uvijek zadavala glavobolju, pa mi je bilo drago da smo se na njoj najduže zadržali tijekom drugog radnog dana. Na svetoj Misi Prikazanja Gospodinovog (Svijećnica) ostale su mi u mislima riječi iz Evanđelja: „Ta vidješe oči moje…svjetlost na prosvjetljenje naroda…“. Osjećala sam da smo tu na ovom visokom snježnom samoborskom brijegu pozvani da nas Bog prosvijetli u mnogim stvarima koje su nam nejasne. Na kraju teksta Evađelja piše:“ A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“.

Cijelu noć je snijeg padao i padao. Svjetiljke koje su osvjetljavale crkvu izvana, bacale su svjetlost u moju sobu. Mislila sam kako bi i moj muž tu uživao jer je on odrastao uz svjetlost ulične svjetiljke.

Svanula je subota. Obradovali su nas svojim dolaskom Božica i Branko Galinec. Nećete možda vjerovati, ali cijeli smo dan od 9 ujutro do 23 navečer razrađivali teme. I poče naša Božica s prvom temom:“ Mnoge ljude doživljavam kao one koji mi stanu na žulj, ali problem je u meni: moj odnos s mužem, svekrvom…Sve to staviti na svijetlo, da osvjetlimo svoj život, nutrinu. U toj nutrini (dubini) nalazi se ono pravo, čežnja… ja želim vjerovati da čežnja koja je u meni je moja mogućnost, da tragam za tom čežnjom…“. Postavili smo si pitanje:“ kako se osjećamo nakon ove teme?“ Svi smo pokušali odgovoriti. Upravo to isto pitanje treba postaviti u radu za stolom s polaznicima Tečaja, ohrabriti ih da izreknu taj osjećaj (uzdrmano, prazno, ogoljeno…), da se smiju usuditi boraviti, zaustaviti u tom osjećaju, prihvatiti se.

Na jednom mjestu sam zapisala „Ideja za obitelj“. Napisati u bilježnicu što sam sve lijepo doživio/la u tjednu. Naći se jedanput tjedno, kao obitelj, i to pročitati. Meni se to čini kao dobra ideja koju bih htjela primijeniti u svojoj obitelji.

Nastavili smo s ostalim temama kako već idu. Meni je mnogo toga jasnije i nadam se da će mi to koristiti u daljnjem radu. Zahvalna sam svima koju su omogućili da se ova formacija održi. Svaki suradnik je svojim prisustvom svjedočio Božju blizinu. Sveti Pavao se osjećao dužnim navještati jer je Bog njemu puno učinio. Ja se također osjećam dužna svjedočiti, navještati, jer: „Velika mi djela učini Svesilni…“. Osjećaj sreće me tjera da dijelim.

Nadam se da će ovi radni materijali stići do sviju vas, kad to netko vrijedan sve posloži i pošalje svima. Neka bude blagoslovljen. Mislim da nam svima treba i neka nam to bude na prosvjetljenje. Bio je ovo jedan susret prijatelja s Kristom. Htio je biti s nama, da nam pomogne, da nas rasvijetli. Računa s nama. Posla puno, radnika malo. Iako je bila radna atmosfera, bilo je i smijeha, neki su čistili snijeg, neki s vlč. Andrijom radili po samostanu, a neki pomagali u kuhinji. Snijeg koji je stalno padao bio je kao Milost koja se spuštala na nas. U nedjelju poslije zajedničke svete Mise sa župljanima i župnikom Darkom, uputili smo se svojim kućama raščišćenom cestom. Ja sretno stigoh do svoje kuće. Sad sam sretna što ovo pisanje (zadatak) završih. Ne znam ni što zapisah, mislim dio svojih zapažanja, duše. Uglavnom, sada sam sretna. I osjećam se kao veliki dužnik (dužnica).

P.s. Da smo ostali još koji dan zatrpani u snijegu, možda bi stigli obraditi sve teme. Ovako nam ostadoše neobrađene teme koje imamo nedjeljom na Tečaju. Netko reče:“ Drugi put ćemo krenuti unatrag, od zadnjih tema“.

Sve vas srdačno pozdravljam, Mirjana Bambir.

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content