Draga braćo i sestre, dobra večer!
Prije svega, moram se ispričati jer je ovaj susret bio najavljen za sutra i mislim da ste morali napraviti mnoge promjene, a također ste imali poteškoća s prijevozom. Molim da mi oprostite.
Nastala je zbrka. Znate Papa je nepogrešiv kada objavljuje dogmatske sadržaje ex catedra, ali to se rijetko događa … Ali i Papa ima pogreške i nepogrešivost nema nikakve veze sa njegovim pogreškama! A ovaj papa nije jako sređen i nediscipliniran je. I zato je došlo do ove zbrke. Zato, molim vas da oprostite. Hvala!
Znam pitanja, napisao sam govor koji se odnosi na njih, ali kasnije ću se vratiti na nekoliko pitanja, jer to su stvari koje bih želio naglasiti.
Kao što je predsjednik (GECC-a Alvaro Martinez op. prev.) rekao, došli ste u Rim na vašu „Ultreju“ – riječ je to koja znači stari pozdrav hodočasnika u Santiago de Compostela, kojom su se hrabrili da idu “dalje”. To je za vas istinski susret i okupljanje prijatelja, bratski susret molitve, slavlja, i izmjena iskustava o kršćanskom životu. Zahvaljujem Vašim predstavnicima koji su me obavijestili o planovima, problemima i perspektivama vašeg pokreta.
S moje pak strane želio bih vam uputiti nekoliko poticaja koji mogu biti korisni za vaš duhovni rast i vaše poslanje u Crkvi i u svijetu.
Vi ste pozvani – niste vi prvi birali, ne, vi ste bili izabrani, vi ste pozvani omogućiti, da karizma, koju vam je Gospodin povjerio, i koja stoji na početku kursilja, plodom urodi. Među skupinom inicijatora ističe se Eduardo Bonnin Aguiló, a zatim biskup Mallorce, Juan Hervas y Benet. – On je bio hrabar i znao je pratiti rast Pokreta s očinskom skrbi. U 40. godinama prošlog stoljeća, ti su ljudi, zajedno s drugim mladim ljudima laicima, osjetili potrebu da dođu do svojih vršnjaka, jer su prepoznali u njima čežnju za istinom i ljubavlju. Ovi pioniri vašeg pokreta bili su pravi misionari: oni nisu oklijevali preuzeti inicijativu i približili se hrabro ljudima koje su sa suosjećanjem i ljubavlju pratili na njihovom putu vjere. To je važno: suosjećanje, praćenje.
Jedna stvar koju želim reći o vašem pokretu: Vi niste nastupali prozelitski. To je vrlina. “Crkva ne raste pomoću prozelitizma nego svjedočenjem”, rekao je Benedikt. I to je doista tako! Vi se niste služili prozelitizmom. To je milost od Boga. Po uzoru na svoje prethodnike
želite i vi danas Radosnu vijest Božje ljubavi naviještati prijateljima, poznanicima, kolegama na studiju i na poslu, tako da i oni mogu iskusiti beskonačnu ljubav Kristovu koja oslobađa i mijenja život. Također je potrebno izići van, ići dalje, biti neumoran kako bi se došlo do onih koji su daleko.
A da bi se moglo drugima pomoći i da bi se moglo rasti u vjeri u kojoj Bog sve bliže dolazi, mora se sasvim osobno doživjeti dobrotu i nježnost Božju. To iskustvo je početak puta kojim vi idete. Kada vidite, kada zapazite, gdje se Bog u vašem životu pokazao tako dobrim, tako nježnim, tako milosrdnim – tada o tome ne možete šutjeti i to ljudi mogu prihvatiti. Gospodin nas želi susretati, kod nas stanovati, biti nam prijatelj i brat. On, koji je naš učitelj, koji nam pokazuje put kojim ići – kako bismo bili sretni! On ništa za to ne traži, on samo želi da ga prihvatimo. Jer Božja je ljubav besplatna, ona je čisti dar. I to je važno.
Da bi se moglo svjedočiti treba se shvatiti da je sve što imamo čisti dar, poklon, milost. A to se ne kupuje, niti se prodaje! To je jedan put besplatnosti, to se ne može objasniti. “Ali zašto meni, Gospodine?“ Što da napravim? Pitamo se ponekad. Odgovor je: Reci! – Reći drugima ono što je Gospodin meni učinio s toliko nježnosti, s toliko dobrote, s toliko milosti. To je svjedočanstvo. Prijateljsko svjedočenje dijaloga među prijateljima.
Susret s Kristom i s milosrđem Očevim, koje nam on iskazuje, moguć je prije svega u sakramentima, posebno u euharistiji i sakramentu pomirenja. U svetoj misi slavimo spomen njegove žrtve: I danas još daje on stvarno svoje tijelo i prolijeva svoju krv da oslobodi (spasi) čovječanstvo. U Sakramentu pokore prihvaća nas Isus sa svim našim ograničenjima i grijesima, da nam podari novo srce, koje je sposobno tako ljubiti kao što i on, – koji je svoje ljubio do kraja. (usp. Iv. 13, 1) I svaki put kada molimo za oprost, On oprašta, jer On zna da smo slabi, da smo grešnici. Imamo doktorat u „biti grešnicima.“ Svi!. I On to zna. On nas uvijek prihvaća, s ljubavlju.
Drugi pak put jest razmišljanje o Riječi Božjoj, pogotovo “lectio divina”, čitanje Božje riječi, čitanje Biblije … Toliko puta sam to savjetovao! – i ja to radim i sada – uvijek u džepu ili torbici nositi evanđelje u malom formatu. Kada putujete, kad ste na čekanju kod zubara, čitati djelić iz Evanđelja, a onda mirno o tome razmišljati. Ta familijarnost s Božjom Riječi približava nas Gospodinu. I tako možemo čuti Gospodina koji nam pokazuje put kojim smo trebali ići i koji nas jača s obzirom na neizvjesnosti i teškoće u našim životima.
Konačno, susrećemo ljubav Kristovu u Crkvi, koja svjedoči o ljubavi Božjoj u raznim djelima: Ljubav prema Isusu u djelima milosrđa. Ja vas sada želim nešto pitati: Možete li nabrojiti sedam tjelesnih djela milosrđa i sedam duhovnih djela milosrđa? Usudimo li se? Neka dignu ruku koji ne znaju. (Mnogi podignuše ruke) I vi biskupi? ( jedan podigne ruku) … To je posao za sve vas – i za biskupe. Važno je da pročitate, koja su tjelesna djela milosrđa. Ima ih sedam … a duhovnih također sedam. To je zadatak za domaću zadaću: istražiti ih i studirati. Zašto? Kako bi ih provodili u praksi. Sve u Crkvi ima za cilj ljudima omogućiti beskrajno milosrđe Božje rukom opipati. Neki misle: “Ne, Bog je daleko. Doći ću u pakao, toliko sam toga upropastio. Ja sam napravio tako mnogo lošega. “Ali kad si već učinio, On će biti vrlo sretan i slavit će gozbu, ako mu se približiš i moliš ga za oproštenje. A u to trebate uvjeriti i prijatelje, u Kursilju. Jer – istina je da Bog slavi gozbu – blagdan! Bog slavi gozbu! I neki će biti ljubomorni: Sjećate li se starijeg sina tog milosrdnog Oca (usp Lk 15,11 – 32.). Otac je slavio gozbu, zbog drugog sina, koji je uzeo sav novac, kojeg je potratio za užitke i vraća se s ničim… DA on slavi gozbu. To je čudesna stvarnost našeg Boga! Da slavi kad mu se vrati veliki grešnik! To je dobro!
Metoda naviještanja u kursilju nastala je upravo iz ove goruće želje za prijateljstvom s Bogom, iz koje izvire prijateljstvo s braćom i sestrama. Od početka smo shvatili da je samo u autentičnim prijateljskim odnosima moguće ljude pripremiti i pratiti ih na njihovom putu, na putu koji počinje s obraćenjem, a koji onda otkriva ljepotu života u Božjoj milosti i na kraju dovodi do radosti da se u svakodnevnom životu bude apostolom. I tako, od tog vremena, pomoglo se tisućama ljudi širom svijeta da rastu u duhovnom životu. U današnjem svijetu anonimnosti i izolacije u našim gradovima napose, jako je važna atmosfera u kojoj se čovjek osjeća pozvan, atmosfera obiteljska i ljudska koju vi nudite na vašim susretima u grupi. Tu se postaje prijateljem. Može nekad nastati problem! Ma, problema će uvijek biti. Ali, to je potrebno da bi se u prijateljstvu raslo. “Ali Oče, ako raste prijateljstvo, rastu i svađe i ljubomora i zavist raste …” Što je Gospodin rekao? Kad đavao sije kukolj, neslogu, zavist, pusti – neka rastu. Vi pomažite dobrom zrnju, prijateljstvu, da oni rastu. I korov će biti spaljen i žito u žetvi će dati plod u svoje vrijeme. Zato vas molim da uvijek održavate klimu prijateljstva i bratstva, klimu u kojoj se svakog tjedna moli i izmjenjuju iskustva o uspjesima i neuspjesima u apostolatu.
Sjećam se žene koja je došla iz ateističke obitelji i sama je bila ateist. Ne agnostik, nego ateist. No, to je dobra žena, žena koja je stručnjak u svojoj profesiji, u braku, s djecom, ali bez vjere. Jednu od njezinih kćeri je Isus Krist susreo, ili bolje rečeno Isus ju je pronašao. Ona doživljava obraćenje i potom živi kršćanski život. Majka poštuje njen izbor: “Izbor je na tebi, kćeri. Idi svojim putem. Ja ne vjerujem u to, ali ti idi dalje”. Onda je prošlo godina, kći postaje vrlo pobožna, mogu reći borbena katolikinja. – Ne sviđa mi se ta riječ, ali neka to bude radi boljeg razumijevanja. Kad je majka imala više od 80 godina, razboljela se, bila je već blizu smrti, ali potpuno svjesna. Dan prije smrti, dok je kći bila s njom, ona ju upita: “Hajde, reci mi – a da ju to zbog poštovanja nije nikad pitala – što osjećaš kad se moliš?” A kći koja je također majku respektirala, reče da govori s Bogom, s Bogom … Tako je počeo razgovor o ovoj temi, jednostavno, tiho. Potom su razgovarali o nečemu drugom, a onda se vratile na to … Konačno reče majka:: “Ali ti si vrlo sretna s tim što si otkrila u vjeri“ “Da, jer ja, mama, vjerujem u Isusa. Vjerujem da nas Isus voli!“ „Kako jako bih željela da isto osjećamo.” Onda kćer skupi hrabrosti i reče: „Reci mi, mama“, – skupi kćer hrabrosti i upita: „ – Bi li ti to htjela?” „Da! Ali prekasno je…“ “Nikada, mama, nije kasno. Želiš li da te krstim? “A majka reče “Da!”. Kći se nije usudila nazvati svećenika, da se majka ne prestraši. Krstila je majku, a dva sata kasnije je pala u komu i u ponoć je umrla. To su čudesna Božja djela, za blizinu, za služenje. Ovo nije prozelitizam. Ova kći nije djelovala prozelitski. Poznajem dobro tu osobu, došla je k meni da mi kaže što je učinila, bojeći se da nije nešto krivo učinila. “Ne, dobro si učinila. Pomogla si svojoj majci doći u raj!“ Međutim, to uključuje strpljenje. To zahtijeva strpljenje. Prozelitizam nije strpljiv! “Čitaj to, učini to, idi tamo, pa onamo” … Ne! Ne! Prijateljstvo! I sijati, u prijateljstvu. A to sijanje u prijateljstvu može biti vrlo zamorno.
Važno da u susrete male grupe uključite i one momente koji omogućuju otvaranje i za šire društvene i crkvene dimenzije, kao i one koji su prošli tečaj, a nisu nigdje u grupi, ali i one koji su još daleko od Crkve. Crkva je u stvari majka sa otvorenim srcem koja nas sada poziva da usporimo korak i odreknemo se žurbe, kako bismo mogli pratiti one koji su ostali na rubu puta. ( Evangelii gaudium 46)
Lijepo je pomoći svima, da žive svoju vjeru, napose onima kojima to teže ide. Pomoći i uvijek ostati u kontaktu s majkom Crkvom, s velikom obitelji – koja je Crkva, naša sveta majka Crkva.
Proteklih godina bilo je u Argentini problema, onih vanjskih. Ljudi više nemaju ni subote ni nedjelje slobodne, pa si teško mogu priuštiti prisustvovati kursilju tri dana. Onda se pokušalo vlastitu karizmu prilagoditi situaciji. Što činiti – pitalo se? A kako su to činili kršćani u vrijeme nacionalsocijalizma i komunizma? Pokušali su kateheze načiniti na drugi način, u drugo vrijeme, mise držali u tajnosti.. Ja ne znam. Tražite modalitete koji omogućuju da s vašom karizmom idete dalje. To je važno. Ne dopustiti da vas vanjski uvjeti blokiraju.
Potičem vas da idete “uvijek naprijed“ vjerni vašoj karizmi! I da zauzetost i žar održite živim, da vatra Duha koja uvijek Kristove učenike tjera dalje, dohvati one koji su daleko, bez prozelitizma, ali napuštajući svoje udobnosti i imajući hrabrosti doći do svih koji su na rubu, a trebaju svjetlo evanđelja. “(ibid., 20).
Čuli ste, već sam nekoliko puta rekao: u velikim gradovima, kršćanskim gradovima, čak i u kršćanskim obiteljima, postoje djeca koja se ne znaju prekrižiti. Ovo okretanje poganstvu nas poziva: činite nešto za evangelizaciju. Duh nas potiče da izađemo iz vlastite udobnosti. Kako je lijepo navijestiti svima Božju ljubav koja spašava i daje smisao našem životu! I muškarcima i ženama danas pomoći otkriti ljepotu vjere i života u milosti i kako ga živjeti u Crkvi, našoj Majci. Postoje kršćanske i katoličke zajednice – ima ih – u kojima se ne govori o milosti života, u kojima se ne govori o ljepoti toga da Trojstvo u nama prebiva, o prisutnosti živoga Boga u nama. Vaš zadatak je da idete i da širite tu dobru vijest: Bog prebiva u nama, Bog je u nama. To je milost! Muškarcima i ženama današnjice otkriti ljepotu vjere i života milosti. I uspjet ćete u zadatku da radost evanđelja donesete svima, ako ste spremni učiti, uz vodstvo Svete Majke Crkve, koja je uvijek u potrazi za dobrobiti sve njene djece; ako ste u skladu sa svojim pastirima i s njima ujedinjeni.
Na vašem putu i u vašem apostolatu neka vas prati djevica Marija, majka Božje milosti.
Prije nego što vam dadnem blagoslov, želim pogledati na vaša pitanja, postoji li nešto što nisam rekao.
Kako se pouzdati u Duha Svetoga tako snažno da bi se usudili navijestiti milosrđe Božje i tamo, gdje se ono ni ne traži?
“Ali ako se ne pouzdate u Duha Svetoga, onda možete ići kući ! A onda ćete morati pronaći jaču agnostičku, jaču ideološku religiju. Isus nam je rekao: “Neću vas ostaviti same. Poslat ću vam Duha! A što čini Duh? Dvije stvari. On nas podsjeća što je Isus naučavao i on nas uči ono što trebamo učiniti. A to povjerenje čini iznenađenja. Znati – kada je to Duh koji nas tjera. Rado se sjetim Filipa, kako mu Duh govori: “Idi po tom putu”, putu prema Gazi (Dj 8, 26-40). I on ide. Tada ugleda kočiju, a u njoj ministar ekonomije iz Etiopije, zemlje kraljice Kandakee, čita odlomak iz Izaije… On započinje dijalog: “Objasnite mi to …”. I onda kada dođu do vode, moli ovaj Filipa da ga krsti. Duh te vodi. To je stvarno Duh. Pouzdaj se u njega. Razmislite o Filipu, sjetite se mnogih, mnogih koji vjeruju u Duha. Lijepo je pročitati u Djelima apostolskim nakon Duhova što je Duh sve učinio! Kakve velike stvari! I pouzdati se.
“U svakom se pokretu može osjetiti dvostruki proces: ostati vjeran početnoj karizmi ili nešto promijeniti i uvesti novine – kako bi se na situaciju moglo reagirati i promijeniti je”? A pitanje je: “Kako ta dva napona pomiriti? Kako razlikovati novine na koje nas Duh nadahnjuje od onih koje nas udaljuju od karizme? Kako prepoznati da je vjernost početnoj karizmi više ukočenost nego li vjernost Duhu Svetomu? To je važno. Razumjeti i razlikovati. “Ne vjerujte, draga braćo i sestre, svakom duhu”, kaže apostol. Spoznati kada je neko nadahnuće u skladu s početnom karizmom, a kada nije.
Taj proces vodi nas u druge situacije k drugim kulturama u koje se početna karizma treba presaditi. Ali ne izdati! (U talijanskom dosjetka: tradotto/tradito). Karizma mora opstati, ali presađena! „Neki kažu: ja ne želim imati problema pa ostajem kod početne karizme.“ Onda ćeš imati lijepu izložbu, muzej. Tada ćeš iz svoga pokreta napraviti muzej stvari koje danas više nikome ne koriste. Svaka karizma je pozvana rasti. Zašto? Jer u sebi nosi Duha Svetoga. I Duh Sveti daje rasti. Svaka karizma mora se s drugim kulturama suočiti, izložiti se drugačijem načinu mišljenja i suočiti se s drugim vrijednostima. I što se događa? Daje se nositi naprijed Duhom Svetim. Ovdje moram učiniti to, tamo ono. I kako ću to učiniti? Moli! Molitva: bez molitve nijedan pokret ne može naprijed ići. Nijedan!
Zahvaljujem još jedanput za susret, zahvaljujem vam za sve što u Crkvi činite, što je tako lijepo. Pomažete da se Isusa susretne, pomažete razumjeti kako je lijepo živjeti u milosti Božjoj. To je lijepo! Ja vam jako zahvaljujem i molim vas da i vi za mene molite. Za mene molite da i Papa ostane vjeran Duhu Svetom.
A sada ću vam dati blagoslov, ali prije toga pomolimo se zajednički našoj Majci: Zdravo Marijo…
Slijedi blagoslov.
I ne zaboravite sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa naučiti.
