Kao što svaki obiteljski termin počinje mnogo prije nego se otvore prijave na E-župama, pri čemu sudionici moraju biti iznimno brzi i spretni kako bi upali na željeni termin jer je potreba, odnosno, potražnja stvarno velika zbog interesa mnogih obitelji, tako je i naš termin počeo onoga trenutka kada smo Daniela i ja prihvatili biti rektori. Prihvatiti nešto je najlakši dio posla. A nama se pokazalo, ove godine, da je i ostatak zahtjevnog posla, priprema i samog tečaja stvarno protekao bez ikakvih problema ili poteškoća. Naravno, to sve moramo zahvaliti našim kursiljistima koji su se odazvali na animatorski poziv. Zrniki i Miru Ivanko, Ivani Galić, Ani i Ivanu Medvidović te Ivani i Marku Gelo. Najjača animatorska ekipa uz koju je sve mnogo lakše i koji su nadoknađivali naše nedostatke i ispravljali naše pogreške. Beskrajno smo im zahvalni za ovo predivno iskustvo.
A sam termin je protekao upravo onako kako i treba. Uz mnogo improvizacije i dogovora u zadnji tren, ali uvijek na vrijeme i uvijek onako kako je i trebalo biti. Ljudi su me, polaznici, oduševili svojom hrabrošću i otvorenošću – svojom spremnošću da se od prve teme aktivno uključe u rad u malim grupama. Još uvijek mi zvoni misao jednog muža koju je izrekao u jednom manjem društvu, a to je da mu je dojam Kursilja i Krapnja – rajski. I to ne u smislu ljepote i blagostanja (iako je i toga svakako bilo), nego u smislu iskonskog stanja – stanja bez grijeha u kojem ne postoji sram među ljudima. Otvoreno razgovarati o sadržaju tema, svećeničkih nagovora i naših svjedočanstava, i pri tome iznositi vlastitu intimu među ljudima koje si tek nedavno prvi put vidio, stvarno jest rajski. I zato bih upravo taj intenzivan rad u malim grupama istaknuo kao poseban dar Duha Svetoga svima nama, kao i Kursilju u cjelini.
Druga stvar koju bih istaknuo su naše tete čuvalice koje su imale zahtjevan zadatak jer su već neki roditelji na upoznavanju istaknuli visoka očekivanja od njih. I naravno da su ih Mia, Matea, Tin, Marta, Marija i Grgo premašili. Naša priprema, prije termina, bila je krajnje oskudna i bazična, ali su ovi momci i cure na Krapanj došli otvorena srca punog ljubavi za tu djecu koju su tek tu upoznali. A i sama djeca su mi bila pravo osvježenje. Tako brižna i pažljiva jedni prema drugima, bez ikakvih zavrzlama ili problema čitav tjedan. Rastanak im je, i jednima i drugima teško pao, i vjerujem da su mnogi, pogotovo starija djeca (otprilike 12+ godina), stekli doživotne prijatelje tu.
Treća „stvar“ koja se mora istaknuti, i bez koje niti jedan termin ne bi ostvario svoju svrhu, su naši svećenici. Bili smo blagoslovljeni s tri izvrsna i sveta svećenika. Don Andriju više u tom kontekstu ni ne spominjem, jer je on uvijek tu prisutan i svojom svetošću, blagošću i mirom ispunja svaki moment termina. Moram istaknuti da sam od samog početka imao jako dobar predosjećaj kada su svećenici bili u pitanju. Moje nesnalaženje u komunikaciji s njima, često kašnjenje u posredovanju informacija i drugi moji nedostatci, uvijek su kod njih nailazili na blagost, razumijevanje i ohrabrivanje. Don Josip Klarić, don Krešimir Šaf i fra Tomislav Šanko su, svaki na svoj način učili ovaj termin najboljim terminom na kojem sam bio. Koliko su ti ljudi izdvojili vremena za potpune strance, koliko su razgovora vodili i koliko su djece zabavljali je gotovo neopisivo. Gledajući njih ovaj tjedan dana stekao sam sigurnost da je Crkva u Hrvata sigurna i osigurana protiv nekih stvari koji se događaju svugdje oko nas, pa i kod nas. Crkva ovisi o svetosti svakoga od nas, ali ponajviše od svetosti njenih svećenika. A njeni svećenici se upravo posvećuju tako što sami sebe, svoje vrijeme i talente/karizme koje im je Bog dao, posvećuju nama – svojoj Crkvi.
I za kraj moram istaknuti neke činjenice, poput činjenice da je na terminu bilo 22 bračna para, 60tak djece uz jako velik broj djece koja su starija od 12 godina. Isto tako ističem da je naša grupa pobijedila u odbojci na pijesku – što i nije bilo teško jer smo imali dvije profi odbojkašice a vodio nas je odbojkaški trener. Sada već tradicionalna alka – kako u bračnoj, tako i u dječjoj konkurenciji – se pokazala kao izvrstan alat da se zajedništvo još više produbi i očvrsne (pobjednici su bili bračni par Franjo i Nia Gudiček, kojima čestitam i na ovaj način). Ljudi su bili krajnje oduševljeni muškom i ženskom večeri te su svi bili dirnuti Misom obnove bračnih zavjeta i tradicionalnim promatranjem zalaska sunca.
Nakon termina se uvijek teško vratiti u svakodnevicu i životnu kolotečinu. No, ta se težina može izbjeći nastavkom ovog iskustva Kursilja i povezanosti s ljudima koje smo na terminu upoznali. Stoga vas sve skupa pozivam na proslavu 50. godišnjice Kursilja u Hrvatskoj i potičem sve koji su ikada iskusili Kursiljo da ostanu radosni i svoji (a svojim možemo biti samo i ako smo Kristovi).
De colores!
Bruno Petrušić
