U nedjelju u devet navečer vratila sam se s tečaja za krizmanike u Varaždinu. Tečaj je, u mojem osobnom iskustvu, jedan od najljepših na kojima sam dosad bila. Usudila sam se izići iz udobnosti svoje župe i doživjela sam takvo bogato iskustvo predivnih ljudi i predivnoga grada! Čim sam, nakon vožnje s Josipom i Anom, ušla u dvoranu i ugledala poneka nasmijana, a poneka zbunjena lica krizmanika, nasmiješenu časnu sestru, blagog kapelana Matiju i velečasnog Stjepana shvatila sam da nitko od njih ne grize i da im jedva čekam ispričati o Bogu, Njegovoj neizmjernoj ljubavi i o svemu što je u mojem životu učinio. Upoznala sam se s Topla…kom i toplo… zagrlila ostale animatore koji su nas dočekali.
Slušala sam izvanrednu temu „Tko sam ja“ velečasnog Štefa Najmana. Na takav je jednostavan i jasan način objasnio da, iako se iz npr. aviona naši životi i brige čine neznatnima (poput mrava), ipak postoji Netko tko brine o nama, Netko kome smo bitni i mi i naše, naizgled, sitne brige. Juha koju smo dobili za večeru mogla bi metaforički objasniti što je obuzelo Josipa kada je spoznao Boga i u Njemu pronašao svoju vrijednost. Gladan si, silno bi volio nešto pojesti i onda na stol dolazi juha. Juhu si već puno puta vidio, čuo o njoj. Neki ju vole jesti, neki baš i ne… Gledaš ju, izgleda dobro. Iz nje izlazi neka toplina, miris. Mogao bi probati? Jedeš juhu i wow! Cijelo tijelo obuzima ti toplina, uživaš. To se dogodilo Josipu, otprilike… Juha postaje obrok koji želiš jesti svakoga dana, ne samo za nedjeljni ručak.
Subota je bila poprilično ispunjen dan. Jutro smo započeli molitvom, pjesmom i igrom. Igrali smo „Pogodi tko sam/si“. Imala sam priliku biti janje, zanimljiv osjećaj… Manuel nam je u svojoj temi na jasan način rekao kako bismo trebali odbiti gledanje „kršćanskog filma“ i na taj način dokazao da kršćanski život stvarno jest drugačiji jer većina ljudi današnjice ne odbija gledanje „kršćanskog“ filma. Nika nam je pak, suzdržavajući pritom svoju veliku ljubav prema medicini, metaforički prikazala svoj život i djelovanje kao jednu kralježnicu koja se prigiba, savija i pokreće kako bi podignula druge. Predivna su svjedočanstva održali. Za ručak smo jeli ćevape i pomfri. Dojam jednog krizmanika potvrđuje da je ručak bio dobar:
Podijeli s nama što ti je bilo posebno lijepo i zašto? Hrana.
Što ti se od ostalih sadržaja najviše sviđa? Igre, rad u grupi, sveta misa, hrana.
haha… Uslijedile su igre. Misleći da sam apsolutno nesposobna za vođenje igara, ovaj me tečaj iznenadio… Ne znam je li do predobrih krizmanika, odlične atmosfere, dobrog su-voditelja (Manuela) ili do samog Duha Svetoga (najvjerojatnije je do toga, odnosno vjerojatno je kombinacija svega s najvećim udjelom Duha Svetoga), ali igre su bile odlične. Genijalan spoj, zabave, natjecateljskog duha i zajedništva. Stvarno smo uživali! Kada smo se vratili u dvoranu dočekali su nas Franka, Jakov i maleni Šimun!!! Oni su nam pojasnili ono što je Manuel ranije, pomalo nejasno, izrekao (o gledanju filma nasamo i to). Govorili su o svojem hodanju u čistoći dok se maleni Šimun igrao sa slamkama, jeo pecivo i mahao s nekakvim zelenim štapom? (preslatka distrakcija). Na predivan i jednostavan način pričali su o ljubavi i svojom pojavom potvrdili su tu jednostavnu kompleksnost i prekrasnost njihova odnosa (nema boljih riječi da opišem). Pridružili su nam se na misi koja je uslijedila. Za vrijeme mise posebno je lijepo bilo što je gotovo pola krizmanika sudjelovalo u samome slavlju; prinosu darova, čitanjima i molitvi vjernika. Također trenutak koji nas je sve nekako probudio bila je molitva Oče naša dok smo se međusobno držali za ruke. Povezali smo se dlanovima, a zapravo su nam se povezala srca.
Tako je stigla i nedjelja. Prigodnom temom „Duh Sveti“ velečasni Najman uspio mi je odmaknuti misli od „ajme imam temu!??#/AAA(„)#“ i podsjetiti me da je isti taj Duh, prebiva u meni dok govorim, a još više kada svjedočim. Unatoč povećim šalabahterima, uspjela sam posvjedočiti bez da sam te svoje podsjetnike ijednom pogledala, ali su mi svakako dobro poslužili kao stres lopta (odnosno stres papiri). Imali smo misu s pukom, a nakon mise predstavili smo Krapanj krizmanicima i roditeljima, pofotkali se i čvrsto izgrlili. Volim zagrljaje i njihovu toplinu. Nekad su samo oni potrebni da bi se izreklo ono što se očito osjeća u srcu. Kada smo se oprostili, pozdravili, došao je red na čišćenje. Ono čak nije tako strašno kada radiš u veselom društvu. Karlo nam je za vrijeme čišćenja prodavao parfeme pa me podsjetio na molitvu majke Tereze koju smo nakon moje teme (apostolat) u grupi izmolili; „Dragi Isuse! Pomozi mi da posvuda širim Tvoj miomiris.“
U srcu ću posebno nositi sjećanja na predivne primjere prijateljstava koje sam vidjela unutar svoje grupe. Način na koji se ti mladi tako iskreno i čisto vole zaista je inspirativan. Na ovom su tečaju, nadam se, saznali da ih Bog isto tako voli, samo još i više! (Znam, ludo!)
Izdvojit ću neke šaljive i zgodne dojmove:
- Što si ovaj vikend naučio/la i doživio/la?
„Svašta“
„…doživjela sam puno sreće i veselja“
„Puno toga“
„Naucio sam se nositi z Bogom“
- Je li ti se promijenio odnos prema Bogu i kakve su promjene nastupile?
„Jesam“
„…vjerujem da je Bog zaista svemoguć.“
„Da jeje“
- Podijeli s nama što ti je bilo posebno lijepo i zašto?
„igre htjela bih da ih ima vise“ <3<3<3<3
„Zbog prijatelja“
„Mislav, pre zgodan“ (haha)
„…sto su svi animatori sretni i sto su uvijek nasmijani.“
