Od 22.6. do 28.6., na otoku Krapnju, održan je Obiteljski tečaj, jedan od 7 Obiteljskih tečaja koji će ove godine ugostiti obitelji željne duhovne okrijepe. Obitelji koje traže smisao i radost, opterećene svakodnevnim životnim brigama. Iako je termin ‘tečaj’ postao uvriježen i stoji u nazivu Kursiljo susreta, svi koji su nekada bili na tečaju uvjerili su se da se ne radi o klasičnom tečaju. Riječ je to koja simbolizira događaj na kojem će nas neki autoritet poučavati o nečemu. Na Kursiljo tečaju, ne radi se o poučavanju. Radi se o svjedočenju o konkretnim zahvatima Božje milosti, o konkretnim učincima Božjeg djelovanja u našim životima. I te zahvate radosno priopćavamo drugima, animatori sudionicima, ali i obratno sudionici animatorima.
U tečaj smo radosno zakoračili Sv. Misom, jednako tako i susret zaključili. Ona je centar našeg života, susret na koji smo pozvani, nastala iz čežnje jer je naš spasitelj ‘svom dušom čeznuo’ za tim susretom. U njoj, kako smo čuli na tečaju, predajemo Gospodinu: naš brak, naše obitelji, naš rad, radosti i brige, dakle cijeli naš život. Na taj način ga puštamo u naš život, dopuštamo mu da nas mijenja. Laička svjedočanstva su bacila svjetlo na životne situacije u kojima je Bog djelovao. I kada smo čeznuli za vrijednošću, lutali, tražili na krivim mjestima. I kada smo prolazili kroz zapreke, kada se možda činilo da nas je i Bog napustio. On je uvijek bio uz nas i djelovao je i u tim situacijama. Možda i kroz neku Luciju. I postali smo radosni dijelovi Crkve, spoznali kako je kršćanski život drugačiji, upravo zato jer daje smisao. U temama u kojima se govori o svetosti ženidbe, upoznali smo svetost tog sakramenta. Govorili smo i o problemima u odnosu među supružnicima, dozivajući sebi u svijest da su to zapravo univerzalni problemi svakoga bračnog para. Snagu za svakodnevni život crpimo iz sakramenata (čuli smo da se u njima nešto nevidljivo spaja sa nečim vidljivim).
I tako smo došli do, po meni, najljepšeg dana na Krapnju. Dan koji započinje bračnom osamom. Supružnici su dobili upute, ali najvažnije dobili su vrijeme da budu sami. Sami njih dvoje u iskrenom razgovoru. U tom razgovoru su iz dubine svog srca izrekli molitve i zahvale za svoju suprugu. Zagledani u supružnika mogli su vidjeti sliku Boga, a zagledani u oči svojega supružnika vidjeli su iskrenost i toplinu, čežnju i želju koja svoga supružnika želi voljeti iskreno i do kraja. Usprkos ponekim padovima. Oči su ogledalo duše, a duša je kao i ljubav – beskrajna. Navečer je uslijedila obnova bračnih zavjeta. Zalazak sunca je možda simbolizirao i zalazak svih naših propusta iz prošlosti. Iskrene riječi kajanja, izrečene supružniku, skinule su terete s naših leđa, a supružnikov osmijeh nakon toga označio je radosno prihvaćanje drugoga – onakvog kakav on jest. Obnova zavjeta i blagoslov prstena – potvrdili su našu želju i dali snagu za ustrajan hodom ‘uskom stazom’ koja vodi u vječnost. Nakon svadbe – ples. Puštali smo pjesme, svakome paru njegovu pjesmu, koja je bila njihov prvi ples na vjenčanju. Niti jedna pjesma se nije ponovila. I to je Kursiljo, različiti a isti.
Dojmovi su bili snažni, rastanak sjetan, pogledi sjajniji nego 6 dana ranije. Želja mi je da takvi sjajni, sjajimo i dalje u ovom svijetu, odsjajem Njegova svijetla. I da živimo naše zajedništvo u prijateljskim zajednicama.
P.S. Još je puno bilo smijeha i radosti. Bila je radna akcija, muška večer je potrajala, kao i ženska. Neki, koji navodno ne vole pričati, su progovorili. Nismo izgubili ovcu ni drahmu, nego laptop (naravno i on je nađen). Imali smo kuma na svadbi. Rektor nije obranio naslov na Alki (pokazalo se da je teže obraniti, nego osvojiti). Imali smo super tete čuvalice. Skočili smo za sudionicima.
Na kraju hvala svima, najviše Gospodinu, u njemu doista živimo, mičemo se i jesmo.
