Tjedan koji se nikada neće zaboraviti.
Na tom malom otoku usred Jadrana okupili su se mladi iz cijele Hrvatske i Hercegovine. Krapanj je tih dana postao mjesto gdje se smijeh i molitva stapaju u jedno, gdje se igra pretvara u prijateljstvo, a tišina u molitvu. Od prvog trenutka znali smo, ovo neće biti običan susret.
Već prvog dana krenula su upoznavanja, smijeh i izvlačenje anđela – zadatak molitve i malih poruka koje će se otkriti tek na kraju tjedna. U srcima se rodilo posebno uzbuđenje, netko negdje na otoku moli baš za mene.
Teme su bile nit koja nas je vodila. Vlč. Andrija postavio je pitanje Tko sam ja i ostavio nam riječi koje će još dugo odjekivati: Dobiven sam. Ja sam dar. Nisam slučajnost. Bog je znao da ovaj svijet treba baš mene. Petra je zatim donijela temu traganja za vrijednošću. Sa svojim prepoznatljivim osmijehom rekla je: Ako je moj Bog Kralj, onda sam ja njegova princeza. Bila je to rečenica koja je otopila srca i podsjetila svakoga da je njegovo dostojanstvo neprocjenjivo.
Navečer nas je čekala posve nova igra – Živi Cluedo. Otok se pretvorio u veliku pozornicu. Sudionici su tragali za animatorima raspršenima posvuda, skupljali tragove i ispitivali „svjedoke“. Smijeh je odzvanjao svakim kutkom kampa, a misterij „ubojstva rektora Ivana“ držao je sve u napetosti. Ali ono najljepše bilo je što se kroz igru rodila bliskost ljudi koji se ujutro još nisu poznavali, a navečer su već surađivali kao najbolji prijatelji.
Sljedećih dana otvarale su se nove teme. Vlč. Krašek je govorio o milosti, povezujući je s prispodobom o milosrdnom ocu. Patrik je u svojoj vedrini govorio što znači biti kršćanin u svojoj Crkvi i koliko moćna može biti molitva za drugu osobu, dok je Borna pokazao kako je kršćanski život drukčiji, kako se sve promijenilo kada je Bogu prepustio kormilo života.
Filip je sa svojom temom Kralježnica i zapreke otvorio jedno drugo poglavlje. Kroz vlastitu priču pokazao je kako s Kristom svaka zapreka može postati stepenica, ali i kako je važno znati prihvatiti pomoć drugih. Njegovo svjedočanstvo dalo je hrabrost mnogima koji su u sebi nosili teret.
Posebno mjesto u srcima zauzeo je Petar. Ispričao je svoju priču o hodu s Bogom – o padovima i usponima, o trenucima kada je bilo teško, ali i o novim načinima molitve koji su ga podigli. S Biblijom koju čuva od djetinjstva u rukama, svjedočio je da odnos s Bogom nije savršen i pravocrtan, ali da je uvijek živ, stvaran i vrijedan svakog truda.
Kroz dane nije nedostajalo radosti. Karaoke su pretvorile noć u more pjesme, plesa i smijeha. Molitva pod zvijezdama donijela je tišinu u kojoj su srca kucala u ritmu mirnoga neba. Odbojkaški turnir unio je sportski žar i puno veselja. Molitva na molu, u tišini jutra, dok su zrake sunca obasjavale naša lica vlč. Slišković nas je kroz meditaciju poveo u razmatranje Božjeg stvaranja. A čin pranja nogu na misi u Cezareji bio je trenutak poniznosti, oproštenja i ljubavi koji će ostati nezaboravan.
Jedan od najdubljih trenutaka bio je dan šutnje. U 15 sati otok je utihnuo. Bez riječi, samo sa srcem pred Bogom. Šutnja je završila klanjanjem pred Presvetim. U pjesmama i meditacijama osjećalo se da se nebo spustilo na zemlju, da Krist hoda među nama i gleda svakoga s ljubavlju.
Sara i Luka svjedočili su o ljubavi i čistoći. Njihova priča pokazala je da prava ljubav nije laka, ali da je prekrasna kada se gradi na Kristu. Vlč. Medić govorio nam je o Duhu Svetom, objasnivši kako On djeluje u nama i kroz nas. A Laura je na kraju pokazala kako se apostolat ne živi samo „negdje daleko“, nego u svakodnevnim malim stvarima – u obitelji, među prijateljima, u susretu s onima koji su ti darovani.
Sve se zaokružilo balom anđela. Pjesma Bliže, o Bože moj započela je večer, a zatim se sve pretvorilo u val radosti i zahvalnosti. Zagrljaji, pjesma, smijeh, suze – sve se stopilo u jedno veliko hvala.
I onda je došla subota. Misa, doručak, pakiranje. Teško je bilo otići. Jer ono što se na Krapnju doživi ne može stati u torbu. To se nosi u srcu.
Na otoku smo naučili da Bog ne djeluje samo u velikim trenucima, nego i u onim malim: u buđenju uz harmoniku, u šali za stolom, u pogledu prijatelja, u poruci anđela, u molitvi i tišini, u suzi i u smijehu. On je bio s nama – cijelo vrijeme.
I zato, kada smo se vraćali kući, nitko nije osjećao da se nešto završilo. Osjećali smo da je nešto tek počelo.
Jer Krapanj nije samo mjesto – to je susret.
Krapanj nije samo tjedan – to je slika vječnosti.
I zato – vidimo se opet. Ne samo dogodine, nego u svakom trenutku kada naše srce kuca u ritmu Kristove ljubavi.
De colores!!
- Zvone
