Tijekom sunčanog vikenda u Župi Sv. Vida u Vidovcu od 02.05.-04.05.2025. ekipa animatora i krizmanika susrela se na Kursilju – malom tečaju kršćanstva koji je, kako smo ubrzo shvatili, sve samo ne mali. Već od petka popodne krenulo je zajedništvo, osmijeh, slavljenje, pjesma, klanjanje – i osjećaj da se događa nešto posebno.
Vlč. Petar Mlakar otvorio nam je prozor prema Bogu, koji ne stoji daleko i strogo, već nas nježno gleda i zove. U temi „Tko sam ja“ čuli smo istinu koju često zaboravimo: da smo željeni, dragocjeni, stvoreni s ljubavlju – Božji dar svijetu i sebi samima. To nije bila samo teorija. To je sjelo duboko. U Patrikovom svjedočanstvu kroz temu „Traganje za vrijednošću“, prepoznali smo se u pokušajima da postanemo “netko”, da budemo voljeni, cijenjeni. A onda shvatismo da bez Boga ni najbolji uspjesi ne sjaje dugo. No, nismo ostali u toj praznini – Bog je, kao Milosrdni Otac, otvorio vrata, pružio ruku i rekao: “Ajde, vrati se. Tu si doma.”
U temi „Kršćanski život je drugačiji“, Pavla nam je posvjedočila kako se, kad jednom upoznaš Krista, pogled na život mijenja – više ne gledaš samo sebe, nego Njega i sve se mijenja.
No, nije uvijek lako. U temi „Zapreke u kršćanskom životu“, Petra nas je iskreno provela kroz borbe i sumnje, kroz padove i pitanja, ali i kroz ljepotu Božje vjernosti. A onda nas je kroz primjer Kralježnice podsjetila da vjera nije nešto što se nosi na van kao modni dodatak, nego nešto što te drži – kičma duha koja nosi kroz svakodnevicu. Ivana nam je kroz „Apostolat“ svjedočila o tome kako, kad jednom iskusiš Božju ljubav, ne možeš je zadržati za sebe.
Tijekom vikenda, u molitvi, pjesmi i svjedočanstvima, osjetili smo da Duh Sveti ne puše tek lagano – nego da zapuhuje konkretno, dotiče nas 1000 puta dnevno. Dan po dan smo rasli, promišljali, pjevali, igrali se na suncu (i zaradili boju), a onda se dogodila tišina: ispovijed. Za mnoge – prva nakon dugo vremena. I u toj tišini, pred Bogom, mnogi su prvi put iskreno rekli: „Evo me, ovakav kakav jesam.“ A On? Nije pitao zašto smo kasnili, već je raširio ruke.
Kroz niz tema i svjedočanstava otkrivali smo kako Bog ne odustaje od nas, kako nas poziva na blizinu, kako se nastanjuje u nama po milosti. Čuli smo i o Crkvi – kako ju neki najprije gledaju sa strane, a onda, korak po korak, otkriju: „Hej, pa ja tu pripadam!“ Čuli smo i o tome kako vjera postaje osobna, kako ljubav postaje konkretna i kako se život – stvarno – mijenja.
Naši animatori – Petra Palijan, Patrik Stjepić, Pavla Kutnjak, Tea Zenković i rektorica Ivana Krajačić – bili su pravi svjetionici. Svaki sa svojim darom, pristupom, pričom, ali svi s istim ciljem: pokazati da vjera nije dosadna, nego živa, osobna i snažna.
Cijeli vikend bio je natopljen molitvom. Dan i noć, netko je molio za nas. I to se osjetilo. Kao da su riječi lakše ulazile u srce, kao da je glazba dublje dirala, kao da je Bog bio osobno prisutan u svakom dahu. Velika posebnost i kruna tečaja bila je nedjeljna sveta misa s roditeljima – svečana, puna pjesme i svjetla i Duha Svetoga. Kao pečat na jedno duboko duhovno putovanje.
Hrana? To nije bila samo hrana – to je bila ljubav na tanjuru. Obitelj Canjuga- Jurica, Jasmina, Karlo i Marta su nas ugostili kao vlastite, s ljubavlju, radošću i toplinom doma. Hvala im od srca na svakoj pomoći! Subotnji špageti bolognese zaslužuju posebno priznanje – tražili su se repete (i recept!).
Pjevali smo žarko i glasno: „Daj nam svima Duha svog“, i osjećali da ovaj vikend nije kraj, nego početak. Početak odnosa s Isusom, koji nije mit ili priča, nego netko Živ i prisutan. Početak razumijevanja da molitva nije monolog, nego dijalog. Početak shvaćanja da pripadati Bogu ne znači lakoću bez problema, nego snagu u olujama.
Završili smo s pogledom prema naprijed – prema životu koji postaje drugačiji. Životu u kojem se sakramenti žive, u kojem Euharistija postaje izvor snage, a Crkva – mjesto pripadanja. I zato, mnogi već gledaju prema ljetu i Krapnju, razmišljaju: “Možda ću i ja jednog dana biti animator.” Kursiljo nije samo vikend. To je iskra. A gdje je iskra, lako plane i plamen
Što smo doživjeli? – Krizmanici su rekli:
- “Naučila sam da se uzdam u Boga u najtežim trenucima.”
- “Da je svatko od nas poseban, svi smo mi originali.”
- “Naučila sam više o svojoj vjeri i kako joj se približiti kroz molitvu i misu.”
- “Bog je uvijek uz nas. Čak i kad mi to ne osjetimo odmah.”
- “Osjećam se bliže Bogu. Više ću moliti.”
- “Promijenio mi se odnos s Bogom – sad mu više vjerujem i želim mu biti vjernija.”
- “Osjetila sam Njegovu ljubav. I sada ga stavljam na prvo mjesto.”
Što nam je bilo najljepše?
- “Animatori su prepričavali svoj život s Bogom – to mi je bilo najljepše.”
- “Igre su bile zabavne i povezale su nas.”
- “Molitva me ispunila. Osjećala sam mir i sigurnost.”
- “Kad smo ja i Ivan pobijedili u svim igrama – NAJJAČI SMO!”
- “Rad u grupama – družili smo se s ljudima koje prije nismo poznavali.”
- “Svjedočanstva su mi otvorila oči. Naučila sam više o Bogu nego ikad.”
