I kad je već bila zaključena sezona krizmaničkih tečajeva diljem Lijepe naše i već se počelo razmišljati o Krapnju, zazvonio je telefon i s druge strane linije čuo se Andrijin glas: „Možete li otići u Požeške Sesvete…?“ Ma nema šanse, već smo u lipnju, pa svima su prošle krizme i doći ćemo im najesen, bio bi svaki razuman odgovor. Sada su svi u ispitima, mislim možda postoji netko tko bi volio otići, ali ja sigurno ne mogu. Jedino mogu probati skupiti ekipu pa da u startu ne otkažemo, odlučim poslati stotinjak poruka. Bit ću iskren, nadao sam se barem deset pozitivnih odgovora kako bih taj vikend mogao provesti prema planu i ostati u Zagrebu. I baš kad pomislim kako sam sve posložio, ispadne malo drugačije. Jer moji planovi nisu Njegovi. Nijedan odgovor, doslovno. Samo se jedan moj susjed javio uskočiti jer je rodom iz Požege. I što sad? Otkazujemo par dana uoči? Meni bi pasalo, ali kako pogledati župniku Klariću u oči kad mu je toliko stalo do svojih mladih. Samo imaj vjere. I dan poslije javi se jedan da ukoliko je potreban, ići će. Pa još jedan. Eto, četvorica smo i peti će nas dočekati u Požegi, tako je počela još jedna avantura s krizmanicima.
Petak predvečer ulazimo u selo gdje nas ispred crkve čekaju sedmaši i osmaši jer je u manjim mjestima, zbog nedovoljnog broja djece, krizma svake druge godine. U svega par minuta zacrnilo se nebo i samo što smo utrčali u crkvu, bili smo do kože mokri. Od grmljavine ne čuješ ni svećenika i onda kao u filmu, u pola prvog čitanja nestade struje. Vani tutanj, a unutra ne vidiš ni prst pred nosom. Ma današnja tehnologija je čudo. Dok je svećenik tražio svijeću, mobitelima smo osvijetlili oltar i misa je dobila jednu posebnu dimenziju. Mikrofon više nije radio pa smo se svi približili čuti i doživjeti Riječ Božju. Ponekad su te male nezgode dobra prilika trgnut se iz svog komoditeta i uljuljanosti te postajemo svjesniji svoje malenosti i Božje veličine. Nakon mise program se nastavio u dvorani gdje smo nakon Drvenaca slušali Filipovo svjedočanstvo o traganju za vrijednošću. Otvorivši se pred mladima o svojim odnosima u obitelji, otkrio nam je kako traga za Isusom jer samo On može ispuniti njegovo srce.
Dan poslije Dario je svjedočio kako je kršćanski život drugačiji jer traži predanje u svakom trenutku našeg života. To nas pokreće pomagati bližnjima, pomagati srcem bez očekivanja išta zauzvrat. Iduće svjedočanstvo imao je kapelan Roko iz Nove Gradiške. Govorio je o sakramentima i svom pozivu. Poseban su trag ostavile anegdote s vlastitim roditeljima koji nisu mogli vjerovati kako će im sin postati svećenik. Govor je započeo pitanjem: „Znaš li moliti krunicu?“ Mladić je odgovorio tihim glasom: „Ne.“ I odmah je dobio odgovor: „Onda bi mogao postati dobar svećenik!“ Jer naš kapelan u toj dobi nije imao pojma o molitvi, a danas gorljivo svjedoči kako je Bog svemoguć.
Nakon par igara slušali smo Luku o produbljivanju svog odnosa s Bogom. Na van mu je sve izgledalo savršeno, ali iznutra je trunuo. Kad je počeo slijediti Isusa, kao da je sve otišlo nizbrdo, odjednom ga svi prijatelji napuštaju. Ali s iskrenom ispovijedi postao je novi čovjek s novim pogledom na život i svakog čovjeka. Jedna jedina ispovijed promijenila mu je život. Uslijedio je zajednički ručak i igre u prirodi. U posljednjoj temi u subotu svjedočio sam o apostolatu. Prilazim li drugome s predrasudom, ne mogu ga voljeti. I onog trenutka kad sam iskreno počeo moliti za drugog, promijenilo se moje srce jer sam u čovjeku do sebe tražio Isusa. Gospodine, Ti me ne gledaš kakav sam, nego kakav tek mogu postati, gledaš onu najbolju verziju mene, a stvorio si me za najljepše stvari, svakoga od nas. Šalji nas svojim kućama da te ispunjeni tobom susrećemo u svemu što vidimo, čujemo i osjetimo.
Prije klanjanja poslušali smo priču kako Isus otvara ladice naše duše u kojima su ispisani svi naši grijesi te ih On križa pišući svoje ime preko njih. Program s krizmanicima smo dovršili sv. misom, a mi smo se uputili u centar Požege i u želji upoznati taj kraj, završili na brdu Sokolovac odakle se vide cijeli grad, dolina te Papuk, Psunj, Krndija i Dilj. Ta poznata uzvisina je dobila ime po fra Luki Ibrišimoviću Sokolu, koji je s ovih padina protjerao Turke.
U nedjelju nakon pisama podrške, Robert je imao svjedočanstvo kako Krist računa s nama. Za čitav život mu se urezala jedna rečenica iz Evanđelja: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Potaknuo je mlade moliti se svecima jer je nakon osam mjeseci molitve sv. Josipu dobio posao na sam njegov blagdan. Nakon posljednjeg rada u grupi, dirljivih dojmova i sv. mise, druženje smo nastavili u dvorištu i zahvalili se jedni drugima na neopisivom obogaćenju. Doista, tek onda kad smo se spremni odreći svojih planova i pustiti da nas On vodi, tada naš život dobiva puni smisao.
Hrvoje Brčić
Za kraj evo par dojmova krizmanika:
– Zbog zadnjeg svjedočanstva više ću se moliti Bogu.
– Od sada ozbiljnije shvaćam sv. misu.
– Shvaćam da Bogu značim i da nisam sama, a posebno su mi lijepa bila svjedočanstva koja su me najviše dotaknula. Koliko god mislila da mi je teško, ima ljudi kojima je teže.
