Osvrt na krizmanički tečaj u Požeškim Sesvetama 8.-10.6.2018.

I kad je već bila zaključena sezona krizmaničkih tečajeva diljem Lijepe naše i već se počelo razmišljati o Krapnju, zazvonio je telefon i s druge strane linije čuo se Andrijin glas: „Možete li otići u Požeške Sesvete…?“ Ma nema šanse, već smo u lipnju, pa svima su prošle krizme i doći ćemo im najesen, bio bi svaki razuman odgovor. Sada su svi u ispitima, mislim možda postoji netko tko bi volio otići, ali ja sigurno ne mogu. Jedino mogu probati skupiti ekipu pa da u startu ne otkažemo, odlučim poslati stotinjak poruka. Bit ću iskren, nadao sam se barem deset pozitivnih odgovora kako bih taj vikend mogao provesti prema planu i ostati u Zagrebu. I baš kad pomislim kako sam sve posložio, ispadne malo drugačije. Jer moji planovi nisu Njegovi. Nijedan odgovor, doslovno. Samo se jedan moj susjed javio uskočiti jer je rodom iz Požege. I što sad? Otkazujemo par dana uoči? Meni bi pasalo, ali kako pogledati župniku Klariću u oči kad mu je toliko stalo do svojih mladih. Samo imaj vjere. I dan poslije javi se jedan da ukoliko je potreban, ići će. Pa još jedan. Eto, četvorica smo i peti će nas dočekati u Požegi, tako je počela još jedna avantura s krizmanicima.
Petak predvečer ulazimo u selo gdje nas ispred crkve čekaju sedmaši i osmaši jer je u manjim mjestima, zbog nedovoljnog broja djece, krizma svake druge godine. U svega par minuta zacrnilo se nebo i samo što smo utrčali u crkvu, bili smo do kože mokri. Od grmljavine ne čuješ ni svećenika i onda kao u filmu, u pola prvog čitanja nestade struje. Vani tutanj, a unutra ne vidiš ni prst pred nosom. Ma današnja tehnologija je čudo. Dok je svećenik tražio svijeću, mobitelima smo osvijetlili oltar i misa je dobila jednu posebnu dimenziju. Mikrofon više nije radio pa smo se svi približili čuti i doživjeti Riječ Božju. Ponekad su te male nezgode dobra prilika trgnut se iz svog komoditeta i uljuljanosti te postajemo svjesniji svoje malenosti i Božje veličine. Nakon mise program se nastavio u dvorani gdje smo nakon Drvenaca slušali Filipovo svjedočanstvo o traganju za vrijednošću. Otvorivši se pred mladima o svojim odnosima u obitelji, otkrio nam je kako traga za Isusom jer samo On može ispuniti njegovo srce.

Dan poslije Dario je svjedočio kako je kršćanski život drugačiji jer traži predanje u svakom trenutku našeg života. To nas pokreće pomagati bližnjima, pomagati srcem bez očekivanja išta zauzvrat. Iduće svjedočanstvo imao je kapelan Roko iz Nove Gradiške. Govorio je o sakramentima i svom pozivu. Poseban su trag ostavile anegdote s vlastitim roditeljima koji nisu mogli vjerovati kako će im sin postati svećenik. Govor je započeo pitanjem: „Znaš li moliti krunicu?“ Mladić je odgovorio tihim glasom: „Ne.“ I odmah je dobio odgovor: „Onda bi mogao postati dobar svećenik!“ Jer naš kapelan u toj dobi nije imao pojma o molitvi, a danas gorljivo svjedoči kako je Bog svemoguć.

Nakon par igara slušali smo Luku o produbljivanju svog odnosa s Bogom. Na van mu je sve izgledalo savršeno, ali iznutra je trunuo. Kad je počeo slijediti Isusa, kao da je sve otišlo nizbrdo, odjednom ga svi prijatelji napuštaju. Ali s iskrenom ispovijedi postao je novi čovjek s novim pogledom na život i svakog čovjeka. Jedna jedina ispovijed promijenila mu je život. Uslijedio je zajednički ručak i igre u prirodi. U posljednjoj temi u subotu svjedočio sam o apostolatu. Prilazim li drugome s predrasudom, ne mogu ga voljeti. I onog trenutka kad sam iskreno počeo moliti za drugog, promijenilo se moje srce jer sam u čovjeku do sebe tražio Isusa. Gospodine, Ti me ne gledaš kakav sam, nego kakav tek mogu postati, gledaš onu najbolju verziju mene, a stvorio si me za najljepše stvari, svakoga od nas. Šalji nas svojim kućama da te ispunjeni tobom susrećemo u svemu što vidimo, čujemo i osjetimo.

Prije klanjanja poslušali smo priču kako Isus otvara ladice naše duše u kojima su ispisani svi naši grijesi te ih On križa pišući svoje ime preko njih. Program s krizmanicima smo dovršili sv. misom, a mi smo se uputili u centar Požege i u želji upoznati taj kraj, završili na brdu Sokolovac odakle se vide cijeli grad, dolina te Papuk, Psunj, Krndija i Dilj. Ta poznata uzvisina je dobila ime po fra Luki Ibrišimoviću Sokolu, koji je s ovih padina protjerao Turke.

U nedjelju nakon pisama podrške, Robert je imao svjedočanstvo kako Krist računa s nama. Za čitav život mu se urezala jedna rečenica iz Evanđelja: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Potaknuo je mlade moliti se svecima jer je nakon osam mjeseci molitve sv. Josipu dobio posao na sam njegov blagdan. Nakon posljednjeg rada u grupi, dirljivih dojmova i sv. mise, druženje smo nastavili u dvorištu i zahvalili se jedni drugima na neopisivom obogaćenju. Doista, tek onda kad smo se spremni odreći svojih planova i pustiti da nas On vodi, tada naš život dobiva puni smisao.

Hrvoje Brčić

Za kraj evo par dojmova krizmanika:
– Zbog zadnjeg svjedočanstva više ću se moliti Bogu.
– Od sada ozbiljnije shvaćam sv. misu.
– Shvaćam da Bogu značim i da nisam sama, a posebno su mi lijepa bila svjedočanstva koja su me najviše dotaknula. Koliko god mislila da mi je teško, ima ljudi kojima je teže.

 

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content