Kroz malena vrata samostanskog dvorišta to vruće kolovoško nedjeljno popodne ušlo je devedesetak polaznika radničke mladeži koje smo srdačno i s okrjepom dočekali nas 14 animatora (Ana, Anamarija, Matija, Suzana, Krešimir, Hrvoje, Marijana, Marko, Luka, Dora, Dragica, Iva, Lovro i Amela) te smo im ponajprije pokazali gdje će biti smješteni narednih tjedan dana. Neki su ušli sumnjičavi, ozbiljni, pomalo strepeći od nepoznatog; drugi koji su povratnici došli su nasmiješeni i otvorena srca jer su sad već kao iskusni znali da je tako najbolje i najplodonosnije. Promatrala sam ih znajući da, od kad su odškrinuli samostanska vrata na tom otoku mira, počinje njihov susret s jednim drugim svijetom u kojem sve brige i problemi ostaju izvan zidina samostanskog dvorišta, a počinje višednevno prebivanje u spokoju, šumu mora, mirisu pinija i mediteranskog bilja. Eh da, nikako ne smijem zaboraviti i slasno grožđe te još slađe smokve kojima smo se sladili tih vrućih kolovoških dana.
Susret smo započeli svetom misom koju je predslavio vlč. Josip i u svojoj je propovijedi pojašnjavajući nedjeljno Evanđelje (Lk 12, 32-48) objasnio kako su Židovi nosili tunike koje su morali opasati kad su nešto radili, odnosno služili. U tom sam trenutku odmah osjetila duboko u svom srcu da mi je točno ovdje biti zajedno s ostalim animatorima i našom rektoricom Jelenom, kao i s našim suradnicima Ljubicom i Ivicom te svećenicima vlč. Andrijom, Josipom i Karlom. „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene…“ (Lk 12, 35) Došli smo bokova opasanih spremni služiti i ljubiti jer „blaženije je davati nego primati“ (Dj 20,35) Divno iskustvo Božje prisutnosti u zajedništvu koje sam odmah osjetila pri euharistijskom stolu samo su još pojačale riječi vlč. Josipa – „ukoliko te vjera i molitva udaljuje od čovjeka, mijenjaj ih…“ Nismo mogli veličanstvenije započeti naše višednevno druženje na Krapnju.
Istu se večer u temi „Tko sam ja?“ vlč. Andrija opet dotakao teme zajedništva rekavši kako u tom zajedništvu možemo dotaknuti dušu drugomu, bližnjemu. Naglasio je kako smo u Kursilju u grupama okrenuti jedni drugima i kako Kursiljo pokret omogućuje čovjeku da bude opušten, da osjeti mir – baš poput ovoga kakav na ovom malenom jadranskom otoku vlada. Još je spomenuo rečenicu benediktinca Anselma Grüna – put do sebe ujedno je put do Boga – i baš je ta rečenica nekako ostala ključna tijekom cijelog našeg boravka na Krapnju.
Sljedećih tjedan dana nizala su se duboka i iskrena svjedočanstva animatora, svećeničke teme koje su nas približavale našem Stvoritelju, Ljubičine teme o mravcima te muško-ženskim odnosima. Svaki smo se dan pojili na Izvoru Vode Žive u crkvi Svetog Križa ili u prekrasnoj šumi uz morsku obalu. Stvarala su se nova prijateljstva, produbljivala već postojeća, samostanskim dvorištem su odjekivali smijeh i veseli razgovori. Međutim, bilo je i šutnje kad smo imali priliku biti nasamo s Gospodinom i lišeni okolišne buke u samoći bolje Ga i jasnije čuti. U samoći, ali ne i osamljenosti.
I doista nije pretjerano niti patetično reći da svaki boravak u samostanskom okruženju na ovom otočiću mira ima predokus Raja, ali ove sam godine po prvi put bila u ulozi animatorice na Krapnju i osjećala sam jasnije nego ikad kako je Gospodin djelovao u svakoj osobi na ovom terminu jer je ta milost bila natopljena 24-satnom molitvom usrdnih molitelja diljem Hrvatske, ali i inozemstva. Osjećala sam kako sam točno tamo gdje trebam biti, točno s osobom i u razgovoru u kojem moram sudjelovati. Oćutjela sam jasnije i dublje nego ikad da je Gospodin na i u moru, na molu, u mirisu šume i soli, u tišini i ljepoti zalaska sunca na Krapnju.
I u duhu čitanja Evanđelja te vruće nedjelje 10. kolovoza kad smo se kao stado malo skupili svi na jednom posebnom i posvećenom mjestu tražeći Kraljevstvo Nebesko, tražeći Boga u drugome, skupljajući nepropadljiva blaga za vječnost završavam s riječima apostola Luke: „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“ (Lk 12, 34)
