PROSLAVA 40. OBLJETNICE DJELOVANJA KURSILJA – MALOG TEČAJA KRŠĆANSTVA – U HRVATSKOJ

Mali tečaj kršćanstva – Kursiljo – došao je u Hrvatsku 1974. godine kada je u kolovozu u Kući susreta Tabor u Samoboru održan prvi trodnevni tečaj. Zato je upravo na tome mjestu organizirano trodnevno okupljanje kursiljista, da proslave četrdeset godina plodnog rada i zahvale Bogu za, do sada održanih, više od 450 tečajeva, u kojima je sudjelovalo više od četrnaest tisuća polaznika.

Proslava je trajala od 26. do 28. rujna, a započela je sv. misom koju je predslavio velečasni Andrija Vrane koji je zahvalio Bogu za tolike otkrivene radosti, tolike odložene terete, tolike dobivene odgovore na pitanja, brojne susrete, prijateljstva i brojna iznenađenja i milosti u susretu sa živim Bogom. Zahvalio je suradnicima koji su sve ove godine nesebično radili i zaslužni su za 40 godina djelovanja Malog tečaja kao i organizatorima proslave.

 

Nakon predstavljanja knjige Josefa Cascalesa „Čovječe, postani čovječan“, recitala poezije „Iz srca i pera kursiljista“, predstavljanja novog logo znaka Kursilja, večer smo zaključili klanjanjem pred Presvetim koje su animirali mladi u suradnji s pater Tvrtkom Barunom, DI.

Najsadržajniji i najispunjeniji dan proslave bila je subota. U jutarnjem programu o karizmi Kursilja progovorio je vlč. Andrija Vrane, a o „Crkvi u pokretu“ izvjestio nas je vlč. Stjepan Najman. Vitomir Šimić govorio je o radu s krizmanicima i mladima, a Marija Selak posebno se osvrnula na susrete u duhovnom centru Emaus na Krapnju. „Kursiljo među prognanicima i braniteljima“ bila je tema o kojoj je govorila Marija Butković.

Centralni događaj dana bilo je misno slavlje koje je u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s varaždinskim biskupom Josipom Mrzljakom, duhovnicima Kursilja vlč. Andrijom Vrane, vlč. Stjepanom Najmanom i desetak svećenika. Misno slavlje uljepšao je svojim pjevanjem zbor mladih članova Kursilja.

Prije početka misnog slavlja troje suradnika Kursilja predstavilo je djelovanje pokreta. Stipe Ćurković je kardinala Bozanića izvjestio o plodovima Kursilja u župi Blažene Djevice Marije Žalosne u Španskom u Zagrebu, Vitomir Šimić izvjestio  o radu s krizmanicima u župama, a branitelj Ivica Matošević govorio je o značenje i ulozi Kursilja u duhovnom životu hrvatskih branitelja.

U svojoj propovijedi kardinal Bozanić protumačio je misna čitanja, a podsjetio je i na apostolsku pobudnicu pape Franje „Radost evanđelja“ gdje Papa Franjo govori da su crkveni pokreti i zajednice plod Duha Svetoga i blagoslov jer donose novi žar i svježinu u Crkvu. Nadalje, Kardinal je naglasio da članovi pokreta trebaju biti ukorijenjeni u župne zajednice, a čitav pokret treba biti u koordinaciji i skladu s pastoralom biskupije. Pohvalio je i blagoslovio djelovanje Kursilja jer je kroz rad s krizmanicima, mladima, odraslima, braniteljima i drugim skupinama prepoznao ukorjenjenost u župne zajednice, a to je znak da je pokret na pravom putu. Na kraju misnog slavlja kardinal Bozanić najzaslužnijim članovima je i onima s najdužim „stažom“ u Kursilju uručio plakete s blagoslovom pape Franje. Zahvalu su dobili: Blanka Svoboda, Marija Šaler, Antonija Delač, Valentin Puževski te svećenici Blaž Tota i Andrija Vrane. Prigodni dar u znak zahvale uručen je kardinalu Bozaniću i biskupu Mrzljaku.

Nakon zajedničkog ručka, poslijepodnevni program počeo je ultrejom. 

Ivanka Samardžić je u ime kursiljista duhovniku velečasnom Andriji uručila dar kao znak zahvalnosti za požrtvovni rad i vodstvo u ovih 40 godina. 

Rezultate empirijskog istraživanja o vjerničkim stavovima i eklezijalnosti kursiljista predstavio je Stipe Tadić. Nakon pozdrava gošća iz Austrije, program je nastavljen svjedočanstvima kursiljista iz zajednica, župa i biskupija. Svjedočili su o svojim iskustvima i situacijama gdje ih je Bog dotaknuo i tako se očitovao u njihovim životima. Svjedočili su sljedeći suradnici: Ivanka Samardžić, Krunoslav Milas, Antoneta Sudarić, Josip i Danijela Markić, Vjekoslav Tomić, Anika Sačić, Ivana Galić, Ana Ećimović, Nikola Kontrec, Monika Savljić, Tihana i Damir Vučić, Marino Jurjević i Šimo Šarčević.
Posebno oduševljenje je izazvao glazbeno – scenski nastup kursiljista iz Posušja i mladih iz Kursilja.
Svojim nastupom doprinos proslavi dale su i muška klapa „Poj“ iz Samobora i ženski volalni ansambl „Gorijena“ iz Desinca.
Subotnja proslava zaključena je nastupom tamburaša iz Rečice te pjesmom i plesom radosnih kursiljista.

U nedjelju, 28. rujna, proslava četrdesete obljetnice nastavljena je u nacionalnome svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici gdje je u zajedništvu s članovima Hrvatske zajednice bračnih susreta slavljena sv. misa na otvorenom. Križnim putom i zahvalom u bazilici zaključena je ova velika, trodnevna proslava.

Katica Ćurković

U nastavku vam donosimo osvrte nekih od suradnika i sudionika proslave:

Zajedništvo, prihvaćenost, razumijevanje, radost, prijateljstvo, samo su neke od riječi kojima mogu opisati proslavu 40. obljetnice Kursilja koja se održala prošli vikend na Taboru u Samoboru.
Kao suradnik, zadužen za glazbeni dio programa, uočio sam kakvo veliko bogatstvo i talent imamo u mladima u Kursilju koji su svojim pjevanjem i sviranjem sudjelovali na svetoj misi i programu. Naročito me se dojmila spremnost na žrtvu, odvajanje dragocjenog vremena za dolaske na probe, strpljivost i međusobno uvažavanje. Tako je i svaki naš susret, svaka proba u tjednu prije obljetnice, protekla u radosti, smijehu i dobrom raspoloženju. Središnji i najupečatljiviji dio susreta na Taboru za mene je bila sveta misa koju je predvodio nadbiskup Josip Bozanić.
Susreli smo se u ime Gospodinovo na Taboru. Vjerujem kako smo svi osjećali Petrove riječi „Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“ I djeca i mladi i odrasli, svi smo bili u zajedništvu, kraljevstvu Božjem na zemlji.

Marko Otmačić

Sudjelovanje na 40. obljetnici Kursilja bilo je jedno prekrasno iskustvo i osjećala sam se kao dio jedne velike obitelji. Najviše me se dojmila spontanost i povezanost različitih generacija na način na koji Kursiljo i inače djeluje. Osobito se ta povezanost vidjela na misnim slavljima, pjesmama i svjedočanstvima. Osjećala se ljubav kojom se Bog približava vjernicima. Povela sam nekoliko prijatelja koji se nikad nisu susreli s Kursiljom i njihove odluke na susretu samo su još jedan dokaz velikog ploda Kursilja i 40. obljetnice.

Ivana Matković

Kada sam došla na Tabor baš sam rekla prijateljima, s kojima sam došla, kako imam osjećaj da smo došli u posjet obitelji i, doista, jesmo. Kursiljo je za mene sinonim za obitelj i zajedništvo. U tome zajedništvu svaki put iznova vidim koliko je Bog živ i koliko Ga ima među nama. Svaki put obogatim svoj život nekim novim prijateljstvom ili poznanstvom koje za mene ima neprocjenjivu vrijednost… Vidim kako još uvijek u ljudima ima hrabrosti da pobijede svoj mrak i da se podignu i krenu naprijed. Po njima i njihovim svjedočantvima vidim živoga Boga i znam kako još uvijek ima nade i izlaza za sve! Želim da nas sve Bog i dalje tako spaja i vodi! Hvala Mu i slava!

Paula Vujević

Petak, 26. 9. 2014. g.
Crkva Marijinog uznesenja – Samobor
U crkvi sam Marijinog uznesenja. Na klanjanju.
Pred menom je na klupi mala lučica, a crkva ispunjena pjesmom,
koji izvode mladi. “Naš Bog dolazi, da obečanja ispuni,
i spusti na nas kišu milosti…”
U početku su pjelali tiho, a onda sve jače.
Polako se izlazi iz klupe i prilazi oltaru,
donoseći svoju lučicu.
Trebam krenuti i ja,
Uzimam lučicu i prilazim Ti, Gospodine, gdje me Ti
čekaš u Prilikama Kruha.
Donosim Ti lučicu, ali neupaljenu.
Neupaljenu od mojih strahova, briga, nepovjerenja.
Klečim pred Tobom, Gospodine, s dušom u
stavu slušanja.
A čujem samo pjesmu:
Naš Bog dolazi, da obećanja ispuni
i spusti na nas kišu milosti.
Pogled spuštam s Tebe Gospodine, na moju neupaljenu lučicu
i svim srcem čeznem za tom kišom milosti.
Opet gledam Tebe, pa lučicu (koja kao da mi govori – upali me, jer ja sam stvorena da
svijetlim).
Saginjem se, upalim je i stavljam pored drugih
koje već gore.

Vratila sam se s proslave 40. godišnjice Kursilja, koji se održavao u kući Tabor u Samoboru. Tabor – gora preobraženja, susret s Gospodinom. Doista, Gospodine, duša mi se uzdizala i boravila s Tobom u sv. misi, klanjanju, svjedočenju i zajedništvu sa svima prisutnima. Koja ljepota. Kako je lijepo život gledati ne iz podnožja brda gdje vidiš samo segmente, nego s vrha brda – TABORA, gdje puca pogled na sve strane i odjednom sve ima svoj smisao i ljepotu u Gospodinu.

Nada Šarčević

Za više nego zahtjevan program koji smo si zadali za našu proslavu obljetnice bila sam vrlo napeta (s očito premalo pouzdanja u Gospodina) i u strahu da ga nećemo moći realizirati bez niza zastoja. Dogodilo se da sam na kraju samo zadivljeno gledala kako se sve odvija protočno, bez zastoja, protivština, predbacivanja. Čudila sam se i divila raskoši talenata koje je Bog posijao među nama. Ostala sam duboko ganuta kada je jedna kursiljistica primijetila da je ostalo neiskorišteno mnogo poruka iz Evanđelja (koje je Ivanka s toliko ljubavi pripremala) i odlučila da taj trud ne smije „propasti“- tako izgleda ljubav i skrb za bližnjega. Izolirala se i omotala bombončiće s preostalim porukama. Ljudi su ih rado uzimali za poklone svojim prijateljima i ukućanima koji nisu mogli doći na proslavu tako da smo na kraju podijelili gotovo tisuću poklona. O mladima ne treba ni pričati. Što su preuzeli to su kao pravi švicarski satić odradili. Mnogi su mi prilazili i pitali koliko dugo smo „uvježbavali“ ovaj „protokol“ kada se tako precizno odvija i teče. Nikada kao ovdje nisam oćutjela silu i snagu čovjeka; koliko je baš svaki dragocjen, važan, nezamjenjiv.
Je li bilo nesavršenosti i propusta? Naravno da je – samo je Jedan savršen. Naravno, treba analizirati i tražiti načine da drugi put budemo još bolji. No ne zamjerati i tražiti krivca (njega je uvijek lako naći i razapeti, ali to ne smije biti naš put). Nakon svega željela bih reći koliko vas volim, koliko ste mi važni, doista dragocjeni.
Ono što sam ovdje naučila je i činjenica da čovjek kada radi u okviru talenata kojeg posjeduje – tada je zadovoljan, ispunjen, koristan i sretan, jer može dati sve od sebe – osjeća se spunjeno, dobro, prihvaćeno, realizirano. Treba njegovati takvo dostojanstvo čovjeka i izbjegavati obrnuto – preuzimanje ili davanje poslova za koje nemamo talent. Sebe drukčijim vidimo i možemo se precijeniti, zato zajednica treba biti iskrena i otvorena, tako štitimo jedni druge da ne uđemo u područje frustracije (rad u području koje nije moj talent), predbacivanja (nesigurnost), razne druge neurednosti.
Za sada svima od srca hvala.
Kakav ćemo tek tulum napraviti za 100 godišnjicu Kursilja. Tada ću imati neznatnih 117 godina i plesati ću cijelu noć sa svima – pa nek’ se vidi „kako se ljubimo“.

Biba

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content