Petak ujutro za neke je početak još jednog školskog dana, ali za nas, bio je početak jednog putovanja! Kakvo je to putovanje bilo, pročitajte osvrt do kraja i saznat ćete! Naime, oko 10 sati ulazili smo u sjemenište sa onim tihim osjećajem da nas čeka nešto posebno. Rektor tečaja bio je Petar, bivši učenik iste te gimnazije koji je okupio sljedeću ekipu animatora: Anđela, Karlo, Luka, Mandalena, Karolina, Petra, Sara, Vanesa i Martina. Već na prvi pogled, osjeti se ta radost i zajedništvo animatora. Zašto? Tu su radi istog cilja: pokazati da je kršćanska radost stvarna i zarazna, jer – hej – otkupljeni smo! Prvi trenutci bili su rezervirani za upoznavanje i kratko predstavljanje našeg pokreta. Brzo smo shvatili da su sudionici ovdje iz različitih razloga: neki jer su ih „malo pogurali“, neki jer su sami željeli doći, a neki možda još nisu ni znali zašto su tu. Ali, upravo je to bilo lijepo! Svatko je donio svoju priču, a sve su se polako počele ispreplitati u jednu zajedničku… Uz poznate „Drvence“, na opušten način otvorili smo temu „Tko sam ja?“ koju je vodio vlč. Tomislav Končurat (Tome). Dok su se svjedočanstvo i razmišljanja miješali u zraku, do nas je došla jedna jako cool istina: mi smo ljubljena djeca Božja. Duboka rečenica, ali i trenutak kada su neki prvi put zastali i ozbiljno razmislili o tome tko su zapravo. Zato, svatko od nas je navio alarm u 22:45 i napisao opis: JA SAM LJUBLJENO DIJETE BOŽJE. To je bio način da se svatko podsjeti na jednu bitnu istinu prije spavanja. Prvi rad u grupi bio je prilika za dublje upoznavanje animatora i njihovih sudionika. Kako su teme prolazile, svaki rad u grupi bio je sve više iskreniji i topliji. Laičke teme toga dana imali su: Petra, Karlo i Vanesa, ovim redoslijedom: Petra nas je u temi „Traganje za vrijednošću“ podsjetila da smo Božje princeze i Božji prinčevi – jer naš Otac je Kralj! Karlo je kroz temu „Kršćanin u svojoj Crkvi“ pozvao sve da budemo desna ruka Crkvi, a Vanesa je u temi „Kršćanski život je drugačiji“ opisala što je to „drugačije“ – živjeti ljubav, razumjeti druge, ne osuđivati i biti bliže Kristu. Za ručak jeli smo prekrasni rižoto s morskim plodovima (uz jaja za one koji vole igrati na sigurno). Smijeh za stolom i onaj osjećaj zajedništva bio je trenutak kada smo se svi zasluženo odmorili, jer duši i želucu treba vremena da sve „sjedne“. Don Tome nam je u petak objasnio i pojmove Božje milosti te vjere, nade i ljubavi. Što je to Božja milost? Ili bolje rečeno, TKO je milost? Govorio nam je o bogoslovnim krepostima kroz simbole: križ, sidro i srce – simboli koji su do kraja tečaja dobili potpuno novu dubinu. Uz teme i grupe, tu su bili razgovori, igre, kviz općeg znanja (hvala Luka na genijalnom kvizu), smijeh te duboka razmišljanja. Također, okupljanjem na zajedničkoj svetoj Misi, shvatili smo pravi smisao svega što smo proživjeli u petak. Nakon toga, prava mala nagrada: riblji štapići za večeru. Njam! Navečer, za kraj, okupili smo se u krug. Ugašena svjetla, glasovi mirniji, a srca puna. Meditativnom molitvom zahvalili smo na svemu tijekom dana te smo polako utihnuli…ako je petak bio ovakav, slušajte kakva je bila subota!
Započeli smo rano – u 7:30. Pomalo pospani, polako smo se budili i uputili na doručak. Bilo je slanoga i slatkoga! Hodnicima sjemeništa širili su se tihi razgovori, smijeh i miris jutra koje obećava nešto posebno. Nakon molitve, dan je započeo. Uz pomoć don Tome, krenuli smo dublje upoznavati osobu Isusa Krista – živu osobu koja ulazi u naše živote. Don Tome nam je objasnio i sakramente koji nas prate kroz vjeru: krštenje koje nas uvodi u novi život, euharistija koja nas hrani i potvrda koja nas osnažuje. Dok smo slušali, sve je dobivalo više smisla…Od laičkih tema naših animatora, Martina nas je kroz temu „Produbljivanje“ uvela u nešto vrlo jednostavno, a tako duboko – svakodnevni razgovor s Bogom. Onda, Mandalena je kroz temu „Kralježnica i zapreke“ iskreno posvjedočila kako izgleda hoditi s Bogom kad stvari nisu lagane. Vjera nije samo za lijepe dane – ona se gradi baš onda kada dođu teškoće. Naravno, između svega toga bilo je rada u grupama i ručak koji je donio novu energiju. A onda – trenutak čistog kaosa i smijeha! Odigrali smo igru koja još nema službeni naziv, ali ga definitivno zaslužuje. Pravila su jednostavna i luda: dva igrača, povezi na očima, dvije stolice i zadatak da svaka noga stolice dobije svoju tenisicu. Zvuči jednostavno? Nije! Smijeh je odjekivao na sve strane, a jedno je sigurno – igra će se pamtiti. No, kako je dan odmicao, atmosfera se polako mijenjala. Smijeh je ustupio mjesto tišini, ali, ne neugodnoj tišini, nego onoj koja poziva da zastanemo i pogledamo u svoje srce. Najljepši dio dana tek je dolazio. Imali smo šutnju. Pripremila nas je za svetu ispovijed. U šutnji, svatko je dopustio Bogu da govori i osluškivao Ga. Nakon šutnje i ispovijedi, uslijedila je sveta Misa – mirna, snažna, ispunjena zahvalnošću. Vrhunac večeri i cijele subote: klanjanje. Pred Presvetim bili smo u tišini, uz meditacije i uz pjesme. Svaki pogled, svaka molitva i svaka suza govorili su isto: nešto veliko se događa. Moglo se osjetiti kako svatko gori iznutra i kako je Duh Sveti prisutan na način koji se teško opisuje riječima, ali se nikad ne zaboravlja. Subota nije bila samo još jedan dan tečaja, subota je bila dan kada je srce progovorilo najglasnije.
Nedjeljno jutro dočekalo nas je u poznatom ritmu – buđenje u 7:30, doručak u 8:00. Ali, u zraku se već osjećalo nešto drugačije. Znali smo da je ovo posljednji dan pa se na licima vidjelo da nam je žao, ali, jutarnja molitva i pjesma okupile su nas još jednom u isti ritam srca, zahvalnih za sve što smo do tada zajedno prošli. Nakon toga, stigla nam je animatorica Ana sa temom „Apostolat“. Jednostavno, a tako snažno, podsjetila nas je na rečenicu koja je ostala urezana u svima: Ne mogu činiti velika djela, ali mogu činiti mala djela s velikom ljubavlju. Te riječi su zapalile novu misao – svetost nije rezervirana za „velike“, nego za svakoga od nas. Kako nas je don Tome morao napustiti zbog nedjeljnih obaveza, svećeničku temu „Duh Sveti“ održao je naš rektor Petar. Nakon njegovog poimanja treće Božanske osobe, Duh Sveti više nije bio apstraktan pojam, nego snaga koja nas pokreće i daje hrabrost da živimo ono što smo ovdje doživjeli. Uslijedio je posljednji rad u grupama te smo sudionicima predstavili otok gdje Bog ljetuje – Krapanj. Objasnili smo im kada su prijave i kako se prijaviti, a animatorica Petra podijelila je svoj osobni dojam sa otoka Krapnja. Nakon promo videa, u zraku se osjetilo uzbuđenje i neka nova čežnja za nastavkom puta koji je tek počeo. Potom smo se uputili na svetu Misu koju je prevodio don Ante Sorić, rektor sjemeništa. Misa je bila posebna te se na licima svih moglo vidjeti koliko nam znači svaki trenutak koji završava, ali i koliko smo zahvalni na svemu što smo dobili. Na samom kraju svete Mise, don Ante je svima poručio da ovo nije kraj – ovo je tek početak. Pozvani smo dalje širiti ovu radost koju smo primili. Nakon Mise, don Ante je svakom sudioniku uručio blagoslovljen križić, uz poruku da ih Isus voli baš onakve kakvi jesu. Dok je u pozadini svirala pjesma „Blagoslov“ izvođača Amorose, emocije su bile gotovo opipljive. Zahvalnost je preplavila srca – za svaki razgovor, svaki smijeh, svaku molitvu, svaku suzu, svaki mali trenutak koji je činio ovaj tečaj posebnim. Iako je tečaj trajao od jutra do sutra, činilo se kao da je prošao u jednom dahu. I tu dolazi odgovor na pitanje s početka osvrta: ovo je doista bilo čudnovato i radosno putovanje. Od petka, kada su neki bili umorni i možda nevoljko stigli, do nedjelje kada su se pojavile suze, jer nitko nije želio da završi…koliko je naš Bog velik!
De colores!
