Zahvalno hodočašće kursiljista iz Hrvatske i BiH na Europsku Ultreju i susret s papom Franjom I.

Na put smo krenuli 29.04.2015. (srijeda) u večernjim satima, autobusom udruge Job. Uz njihove izvrsne vozače, te Marijetu koja nas je rado obasipala mnogim informacijama i ulijevala nam nova znanja, put je protekao u radosnom ozračju i bez ikakvih poteškoća. Smještaj u samostanu Betania Maria bio je izvan svih mojim očekivanja. U samostan smo došli u četvrtak prije podne, kratko se odmorili i okrijepili od puta, i već je trebalo krenuti prema Vatikanu na susret s kursiljistima iz ostalih zemalja Europe i na susret s Papom. Unatoč iscrpljujuće dugačkom čekanju u redovima, te već povelikom umoru, radost i dobro raspoloženje nije nas napuštalo.

Pjevalo se na svim mogućim jezicima i sreća u iščekivanju susreta s Papom nije nas napuštala. Negdje oko 18 h dvorana Pavla VI, puna ljudi (oko 7000) odjednom je utihnula – kao da smo svi odjednom iz nepoznatog razloga zadržali dah i prestali disati, a nakon svega par sekundi dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak, neki su plakali, neki se smijali, neki samo pljeskali.
U dvoranu je ušao Papa.
Ljubio je, rukovao se i doticao sve na putu do govornice. Činilo mi se da je njegovim ulaskom dvorana postala osvjetljenija. Govorio je dugo. Dao mnoge poruke. Blagoslovio sve nas, a onda opet, činilo mi se mimo svakog protokola, zadržavao se s vjernicima, grleći ih, ljubeći ih i blagoslivljajući ih. Njegovu spontanost teško je nadzirati, jer cijelo njegovo biće naprosto hrli u susret, u zajedništvo s ljudima. Pomislila sam: „nije vam lako dragi tjelohranitelji. Blagoslovio i čuvao vas Bog u vašem poslanju čuvanja Pape“.
Bog nam se smilovao i mi smo uspjeli u dvoranu unijeti poklon za Papu, a na još čudesniji način naša predstavnica Ružica Anušić uspjela ga je Papi uručiti. I ne samo to; uspjela mu je prenijeti našu želju da što prije proglasi blaženog Alojzija Stepinca, svetim. Papa nas je u vezi s ovom željom sve pozvao na molitvu! Molimo braćo! Također, kako to često čini, zamolio je da molimo i za njega. Molimo braćo!
Detaljniji izvještaj o cijelom Papinom govoru napisati će oni koji bolje razumiju talijanski jezik na kojem nam se Papa obratio. Meni su najupečatljivije bile poruke koje su glasile otprilike ovako: „Ovo što i kako radite u kursilju je KREPOST. Znati i moći pratiti bližnje na njihovom putu vjere (s naglaskom na riječi njihovom), a to može samo onaj tko je prethodno iskusio Božju dobrotu i Božju nježnost.
Ukratko, samo ova dva događaja s poklonom tj. kako smo ga uopće unijeli u dvoranu (strogo zabranjeno, a prošli smo kroz 3 stroge kontrole), i na još čudesniji način Ružica ga uspjela predati Papi, te njen govor kojeg je uspjela izreći manje-više u cijelosti kako je bio pripremljen i, još zamoliti Papu za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca, mislim, već samo to dovoljno je čuda za cijeli jedan ljudski život. A još nas je čekalo puno toga.
Dan drugi – petak, i obilazak bazilike Sv. Petra, odlazak u katakombe sv. Callista, zatim odlazak u baziliku sv. Pavla izvan zidina, poslijepodnevna Ultreya s kursiljistima iz drugih zemalja Europe, te zajednička sv. Misa. O svim ovim mjestima detaljno se može pročitati na internetu. No, čitati na internetu i doživjeti nije isto. Via Appia vodi do katakombi sv. Callista koje se protežu na 90 ha i idu u dubinu zemlje do 20 m, a samo malo dalje stoji crkvica s otisnutim stopalom sv. Petra i, dok okolni drvored njiše svoje grane možeš osluškivati Petrove riječi „Quo vadis, Domine? (Gdje ideš, Gospodine?) i čuti Isusov odgovor: „Eo Romam iterum crucifigi“(„Idem u Rim da me ponovno razapnu). Okolo tišina, vrijeme kao da stoji, osjećaš povijest kako teče tvojim venama. Ujedno svjestan si i, sadašnjosti i, vječnosti i….. Utisnuto stopalo svjedoči put koji se imao dogoditi za moje spasenje, tvoje spasenje, spasenje svih nas. Kao i Petar tada, tako i ja sada vrlo malo razumijem. Izgovaram riječi “Quo vadis, Domine?“ (Gdje ideš, Gospodine?) i osluškujem što mi znači odgovor: „Eo Romam iterum crucifigi“.(Idem u Rim da me ponovno razapnu).
O bazilici sv. Petra moglo bi se također pričati danima. No, i o tome se detaljno može pročitati na internetu od povijesnih činjenica do popisa umjetnina, jer između ostalog ona je i pravi rasadnik raznih umjetničkih djela i remekdjela. Osobno, doživljavam je kao najdivnije mjesto molitve. Istina je molitva živi u meni (jer i ona je dar) pa tako mogu moliti bilo gdje. No, ovdje se tako snažno osjeća trag sv. Petra, te naših suvremenika sv. Ivana Pavla II, Ivana XXIII pa mnogobrojnih drugih svetaca. Osjeća se naprosto njihova skrb za sve nas, njihov zagrljaj, njihovo prijateljstvo. Jednostavno kao da ste zajedno sa svima njima živima na nekoj novoj točki postojanja, nit’ je nebo, nit’ je zemlja – teško mi je to izraziti.
Što reći o katakombama? Osnovno je da su se u njima sakrivali, zajedno molili i sahranjivali svoje mrtve, kršćani za vrijeme progona. Katakombe su nastale polovinom II. st. .Po rimskom zakonu grobna mjesta bila su sveta, te su kršćani određeno vrijeme bili relativno sigurni u katakombama. Sredinom 3. st. kršćanima postaje sve teže, progoni se pojačavaju, te oni zazidavaju postojeće ulaze i prave nove tajne ulaze (naime, u početku su katakombe imale i nadzemni dio). U 5 st. i ti ulazi u katakombe se zatrpavaju kako bi ih se zaštitilo od Gota koji su harali Rimom u to vrijeme, te katakombe ostaju zaboravljene sve do 16 st., kada je „slučaj“ htio da ih se otkrije. U katakombama je pokopano (Callistovim) 16 papa i visokih crkvenih dužnosnika (različiti izvori različito govore o broju poginulih, o površini, o visini katakombi tako da nisam potpuno sigurna u točnost ovog podatka), zato ih neki zovu i „Malim Vatikanom“. Callistove katakombe dobile su ime po papi Callistu koji je u mladosti bio rob Aurelija Carpofora. Papa Zeferin će ga kasnije postaviti za svog savjetnika, a nakon smrti Pape rimska zajednica bira Callista za njegova nasljednika. Dao je sagraditi crkvu Svete Marije – prva crkva posvećena Bogorodici. U nasrtaju na kršćane razjarena rulja baciti će Callista kroz prozor. Ovaj papa vodio je rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. Osim ovih poznate su katakombe sv. Sebastijana, Domitiline i Prisciline katakombe, katakombe sv. Agneze itd..
Bazilika sv. Pavla van zidina je također remekdjelo i rasadnik umjetnosti. Tu je 67. g. odrubljena glava sv. Pavlu. Ovdje smo se susreli s kursiljistima iz ostalih zemalja Europe. Kruno Milas je jako lijepo predstavio naš rad i zajednicu u dvorani Pavla VI, a Ružica Anušić je u bazilici sv. Pavla ispričala svoje svjedočanstvo na upečatljiv i dojmljiv način. Zanimljivo je bilo čuti i svjedočenja kursiljista iz drugih zemalja. ( tri iz Italije i jedno iz Gilbratara, te iz Hrvatske). Kroz sva ta svjedočenja jasno se osjeća ljubav Boga prema čovjeku, Božja skrb za čovjeka, Božje neizmjerno strpljenje s čovjekom i, nadasve Božja nježnost prema čovjeku. U ovoj bazilici slavili smo zajedno s drugim kursiljistima Europe sv. Misu. Vlč. Andrija i vlč. Goričanec bili su među poslužiteljima Stola Gospodnjeg. Osjetila sam zbog toga radost i ponos! Zašto, zapitah se? Možda zato što sam i kroz ovaj događaj mogla gledati u znakove Božje milosti prema čovjeku. I kroz ovu spoznaju – imamo „svoje“ svećenike – možemo slaviti Gospodina, jer i ovo je jedan od načina kojim potvrđuje: nisam vas ostavio same, niste siročad….doista, imamo Oca na nebesima, ali i svećenike na zemlji da nam pomognu otvoriti oči tamo gdje vide da su nam još uvijek zatvorene.
Vratili smo se ispunjeni i radosni u samostan gdje smo nakon preobilne večere nastavili slavlje do duboko u noć. Našla se „nekako“ i gitara i harmonika, te mnogo dobrih pjevača uz koje sam i sama mogla zapjevati tako da se moje „revanje“ stapalo s njihovim prekrasnim suglasjem i sve skupa činilo je uhu ugodan zvuk koji se dizao do neba. Bože hvala ti na takvom obilju različitosti podijeljenih talenata.
Dan treći – subota. Naši vodiči daju nam slobodna čitava 2,30 h da ih iskoristimo i provedemo prema vlastitim željama. Konkretno od 10 h – 12,30 h. Jako sam sretna zbog toga i odlučujem otići u baziliku sv. Petra zbog svega onoga o čemu sam gore pisala. Također, zbog čežnje biti na grobu Ivana Pavla II i s njim zajedno moliti. Naime, kada sam prošli puta bila u bazilici imala sam jedno mistično iskustvo koje je ostalo nedovršeno jer je grupa morala ići dalje pa i ja sa njom i, od tada silno čeznem vratiti se ovdje, nadoknaditi tu „zakinutost“ kako sam je osjećala. Odlazim na grob Ivana Pavla II.Molim na kraju Ivana Pavla da me zagovara kod Gospodina. Nakon izvjesnog vremena odlazim u kapelicu s Presvetim. Oduvijek me nekako posebno privlačilo (gotovo magnetski) biti u tišini s izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom i dopuštati osjetiti se zahvalnom, osluškivati što će mi Gospodin reći, a Gospodin bi mi pokazivao (otvarao srce da vidim) za što sve mogu zahvaliti, kolike je zahvate učinio u mome životu itd. Često mi se događa da u ovom stavu zaboravim na vrijeme.
U 12,30 h stigao je naš autobus, a naša draga vodička Marijeta odvela nas je u Baziliku sv. Ivana Lateranskog. Bazilika je prvo bila posvećena Ivanu Krstitelju, zatim Ivanu Evanđelisti, a sada Isusu Spasitelju. Na vratima katedrale piše „Majka svih crkava na svijetu“ I o ovoj bazilici detaljnije možete pročitati na internetu. Mene su posebno dojmile Marijetine riječi kada je rekla da su stepenice od kamena, ali su obučene u drvo kako bi nama hodočasnicima bilo lakše (udobnije) njima klečeći hoditi. Isus je po ovim stubama hodio u smrt za nas tj. na sud i smrtnu osudu, a mi zdravi i snažni ugađamo svojim osjetilima na sve moguće načine. Sjetih se sv. Antuna Padovanskog kako spava na kamenu, jer se smatrao nedostojnim, trebalo ga je nešto žuljati da bi bez prekida ostao u ovom stavu…..Razmišljam o sv. Mateju kojem su živom kožu oderali, ovdje su prikazani i drugi apostoli sa simbolima svoje muke. Kroz stakalca u stubama mogu se vidjeti kapljice krvi. Saginjemo se do tih stakalaca i ljubimo ih. Bez obzira na komfor stuba, ovdje smo zajedno s Isusom. Vrijeme nema svoj utjecaj ovdje, prošlost se stapa sa sadašnjošću i daje doživljaj da živiš ovaj trenutak u kojem je sve sažeto. U bazilici se može vidjeti i dio stola s posljednje večere, razne umjetnine itd. Po izlasku iz Bazilike, nekih cca 100 m u susret nam dolazi spomenik – sv. Franjo Asiški sa svojom braćom u nakani da od Pape traži blagoslov za svoj red. Ne znam tko je radio ove skulpture, ali tako živo prikazuju hod braće da moraš dozvati u sjećanje da se to sada ipak ne događaja. Jednom davno živio je netko koji je zadužio cijelo čovječanstvo svojim svetim življenjem. Sjetimo se ponekad reći mu hvala. Hvala ti dragi Franjo Asiški. Hvala ti Bože što si nas obdario takvim ljudima. Puni emocija idemo dalje na susret s kursiljistima Austrije, Njemačke, Češke, Mađarske. Zajedno slavimo sv. Misu. Ulaznu pjesmu predvode Hrvati. Idemo zajedno i na agape. Opet pjesma, svirka, radost, srca razigrana. Nema umora, a trebalo bi ga ljudski gledano biti, jer po cijele smo dane na nogama. Stižemo još samo nakratko obići Crkvu Marije Velike. Marijeta nas obasipa informacijama. Nisam sigurna da ih sve ispravno pamtim. Ovo je prva crkva u svijetu koja je posvećena Majci Mariji. Tu su i jaslice (dio) u koje je Isus položen po rođenju. Tu je svoju prvu misu služio blaženi Alojzije Stepinac.
Zaboravila sam napisati još mnogo toga što nam je pokazano onako u „trku“ kao npr. relikvije Istarskih mučenika, Muzej dušama u čistilištu, najveći obelisk iz doba prije n.e., crkvu sv. križa Jeruzalemskog – križ zaboden u zemlju koja je donesena iz Jeruzalema, Anđeoska tvrđava koja je povezana podzemnim hodnicima s Vatikanom za potrebe bijega papa u prošlosti, Panteon, Španjolske stupe, razne fontane (di Trevi) itd.
Dan četvrti – nedjelja. Doručak. Jutarnja misa u kapelici samostana. Krećemo za Padovu u obilazak crkve sv. Antuna i crkve sv. Leopolda Mandića. Neumorna Marijeta (hvala ti Marijeta na silnom trudu i ljubavi koju si nam iskazala), pojašnjava nam područja kroz koja prolazimo, priča nam o raznim svecima i sveticama i, regijama iz kojih potječu. Posebno su me se dojmile tri svetice ili blaženice (nisam sigurna). Blažena Imelda – zaštitnica prvopričesnika. U vrijeme kada je ona živjela moglo se pričestiti tek sa navršenih 40 g.. Ona je imala 11.g. i pitala se i propitkivala kako se čovjek može pričestiti i ostati živ nakon toga. Kako ljudi ne umru od silne radosti i zahvalnosti što im je takva milost dana? Ovo Imeldino pitanje doista treba razmatrati u svom srcu. U svakom slučaju bila je premlada da primi Hostiju. Tako je jednoga dana dugo klečala u crkvi, već su svi otišli i časna sestra je krenula prema njoj da je zamoli da izađe iz crkve kako bi je mogla zaključati. U tom trenutku ugledala je Hostiju kako lebdi iznad glave 11-godišnje Imelde. Pozvala je druge sestre, na kraju i svećenike dok je Hostija i dalje lebdjela iznad glave djevojčice. Župnik tada odlučuje dati pričest djevojčici bez obzira na pravila. Nakon primitka pričesti ostavili su djevojčicu na trenutak samu da u miru može zahvaliti Gospodinu. Kada su se vratili po nju djevojčica je bila mrtva i s osmjehom na usnama. Druga potresna priča je o svetoj Margareti iz Castela – zaštitnica odbačenih. Rodila se s nizom fizičkih „nepravilnosti“, a roditelji su je živu zazidali u zid da je nitko ne vidi. Naučila je svih 150 psalama odjednom napamet, imala je sposobnost-milosni dar pomiriti sve posvađane, bila je u trećem redu dominikanki. Blažena Aleksandrina koja bi povratila sve što pojede. Jedino što je mogla unijeti u organizam bila je posvećena Hostija. Isključivo od posvećene Hostije kao jedine hrane živjela je 13. godina i 7 mjeseci. Imala je viziju II svjetskog rata. Umrla je 13.10.1955.g.. Tako, obasipajući nas raznim informacijama autobus je ušao u ulicu Vittorio Emanuello II koja vodi prema Bazilici sv. Justine u kojoj se čuvaju ostaci tijela Sv. Luke Evanđelista koje su u Padovu donijeli benediktinci, te trgu (najljepši trg Europe smješten na 90 000 m2) na kojem se nalazi 76 kipova najpoznatijih građana Padove kroz povijest. Bez obzira što je zabranjeno, tu se našao i kip jedne žene – pjesnikinje mislim da nam je rečeno.
U crkvi sv. Leopolda Mandića doticali smo se odrezane ruke ispovjednikove. Molila sam za dar ispovijedi, za dar gledanja na sebe u stavu indiferentnosti, molila za njegov zagovor. Zahvaljivala mu na svakom djelu koje je obilježilo mnoge živote. Sve više i više postajala sam svjesna koliko su nam za život svagdanji potrebni sveci i, koliko je važno moliti se njima i zahvaljivati i moliti za njih. Naravno, isto se dogodilo i u crkvi sv. Antuna Padovanskog. Zagledana u njegov neraspadnuti jezik, čeljust, glasnice, misnicu mogla sam vidjeti tu ljudinu od čovjeka, živog ispred mene. Ljudinu kažem jer nas je Marijeta informirala da je smatran za vrlo visokog čovjeka. Inače, njegova visina iznosi 1,71 m. U povijesti sv. Antun je najbrže proglašen svetim (mislim u roku od godine dana). U dvorištu dočekalo nas je drvo Magnolije koje bilježi povijest ovoga mjesta od 1807.g. svoga postojanja. Stara dama obradovala nas je bujnošću svojih grana. Malo ispred nje smjestio se kip ljudine sv. Antuna. Ruka mu od milovanja posve izlizana. Sjaji se. Ljubim mu dlanove. Zahvaljujem za sve nas. Željela bih dulje ostati, ali autobus čeka. Krećemo za Zagreb. Francek rasteže harmoniku. Pjesma se ori. Nema spavanja. Radost zajedništva je sveprisutna. Brzo stižemo u Zagreb oko 22,30 h. Blagoslov je cijelo ovo vrijeme počivao nad svima nama i Duh Sveti bdio budno. Hvala, je jedino što čovjek može reći. Svaka riječ izvan toga je suvišna. Svaki mir i radost želim vam od srca!

Biserka Bodulić

Pogledajte nekoliko zanimljivih trenutaka sa hodočašće Kursiljista u Rim:

 

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content