Rečenica iz naslova najbolje opisuje ovogodišnji drugi srednjoškolski termin koji je bio od 10. do 16. 8. 2014. Sudjelovalo je 82 sudionika iz većinom sjevernog dijela Lijepe naše, od Svetog Martina na Muri, Varaždina, Novog Marofa, Virja, Garešnice, Bjelovara, Vrbovca, Zagreba te Zadra.
U terminu je animiralo deset animatora te troje svećenika, vlč. Andrija Vrane, vlč. p. Tvrtko Barun i vlč. Zoran Grgić, a posjetio nas je i vlč. Antun Sente koji su djelovali kao jedno. Međusobno smo se podupirali molitvom i već nezaobilaznim toplim zagrljajima uz velike doze smijeha koji su doprinjele zajedništvu suradnika.
Termin je počeo temom vlč. Andrije »Tko sam ja?« gdje nas je vlč. Andrija potaknuo da se usudimo otkriti istinu o sebi te da kada molimo, molimo tako da nakon što izgovorimo »Oče naš« čujemo odgovor »kćeri/sine moj«.
Prvu suradničku temu otvorio je Velimir s temom »Bog u patnji« gdje nas je iznenadio vjerom i pouzdanjem u Boga u trenutcima velike patnje rekavši: »A u meni toliki mir. (…) Ja nisam gospodar svojega tijela, Bog je.« Nina je u temi »Čudo stvaranja« progovorila o nedobivenoj majčinoj ljubavi i zacjeljenju rana preko darovanih »majki«. Usprkos neljubavi koju je primila uspjela je reći: »Ali ja sam joj to oprostila.« Hrvoje nas je s temom »Iskoristi dan!« potaknuo na razmišljanje o bitnim stvarima u našemu životu rekavši: »Čini male stvari da bi postao svet.« Katarina je u temi »Slobodna« govorila o ljepoti življenja duhovno slobodne kćeri. Odnos s Ocem koji joj je u tome pomogao izrazila je pjesmom: » Tu bio si u svakom trenu / čak i tamo gdje te zamislit’ ne mogu / tvoja ljubav je bila na djelu / ljubio si me / i onda kada sam’ sebe nisam // Ti si mene prvi ljubio…« Poslije Katarinine teme uslijedila je tišina koja je trajala nekoliko sati. Trajala je i za vrijeme večere gdje su sudionici po prvi put mogli čuti zvuk pribora za jelo, zvuk blagovanja i uživati u okusima koji su u vrijeme šutnje imali poseban, drukčiji okus.
Ante je nastavio svjedočanstva te u temi »Bogu hvala« progovorio o poniznosti i odnosu prema sebi rekavši: »Sve dobro koje činim govori o Bogu, a ne o meni.« Nikola je svoju temu nazvao po kvartu iz kojeg je dolazila glasnija 🙂 skupina sudionika – »Remete«. Progovorio je o svojemu životnomu putu i duhovnomu sazrijevanju i rekao: »Susret s Bogom događa se u srcu.« Filip je svjedočio o zaljubljivanju i traženju Ljubavi te rekao: »Tada sam snažno osjetio poziv za obitelj.« Marija je u temi »Jasnoća« na simboličan način prikazala čistoću u hodanju mladića i djevojke kroz sliku uprljanog stakla kroz koji je suradnik morao opisati naušnice svoje djevojke. Nakon što je maknuo mrlje s prozora, suradnik je uvidio da s umrljanim staklom nije imao jasnu sliku. Tu je sliku Marija iskoristila za svjedočanstvo i rekla: »Kada hodam čisto vidim da ima nešto unutra«. Umjesto uobičajenog rada u skupinama uslijedio je plenum gdje su teolozi, svećenici i suradnici odgovarali na razna pitanja sudionika.
Suradnici su ostali zatečeni otvorenošću rada u skupinama koji je bio poslije svake teme u kojima je bilo i suza, i smijeha, i šutnje, i upadanja drugima u riječ 🙂 te na kraju zahvalnosti Bogu jer smo svi bili prihvaćeni jedni od drugih bez obzira što smo rekli ili mislili.
Slobodno vrijeme na Krapnju osim za kupanje mladi su koristili i za razne sportove. U ponedjeljak pred sam zalaz sunca odigrala se igra »Lov na blago«. Na cijelome otoku bile su skrivene omotnice sa zagonetkama koje upućuju igrače na iduću točku. Šezdesetak sudionika podijelilo se u četiri skupine, a glavno je pravilo da ekipa mora uvijek biti na okupu. Pobijedila je skupina p. Tvrtka koji je na fantastičan način motivirao svoju ekipu. Pobjednici su pronašli svoje blago – čokoladu – u kapelici Gospe Lurdske, posljednjoj točki igre, i proslavili pobjedu zajedničkim skokom u more.
Svakodnevno su se igrali stolni tenis i odbojka te su organizirani i turniri. Bilo je prepuno atraktivnih poena, zabave i smijeha. Ekipe su se najviše isticale timskim radom i zajedništvom. Kao šećer na kraju svih sportskih igara bile su »Igre bez granica« u kojima je sudjelovalo 50-ak mladih. Najviše me se dojmila igra »Alka« u kojoj su snažni dečki nosili cure na leđima koje su se istaknule svojim mirnom rukom i preciznošću. Sve je prošlo u jednome pravome sportskome ozračju i pozitivnoj atmosferi!
Karaoke na otoku tišine mogu se ovako opisati: Jasna Zlokić na zagorskom, Žiga i bandisti na dalmatinskom i Tereza Kesovija na ‘ercegovačkom dijalektu… jednom riječju – show! Čak je i Elvis te noći odlučio doći na Krapanj. 🙂 Bile su to sve samo ne obične karaoke i bila je to sve samo ne tišina. Slučajni bi prolaznik pomislio – maturalna zabava.
Da se u 23 sata ne gase svjetla, potrajalo bi tako do glasanja pijetla… Bogu hvala i slava na radosti te noći, jer je i On te noći bio radostan. 🙂
Glazba je u ovome terminu bila na visokoj razini. Razlog tomu je mnogo talentiranih svirača i pjevača koji su bili spremni iskoristiti svoj talent na dobro zajednice. Posebno treba naglasiti šarolikost instrumenata: gitare, klavijature, violončelo, violina, flauta i saksofon. Moglo bi se reći da smo ovoga puta imali više orkestar negoli bend koji je zajedno s lijepim glasovima mladih srednjoškolaca uvelike doprinio našemu duhovnomu kampu.
Na Veliku Gospu po prvi put smo išli hodočastiti oko Krapnja. Bilo mi je prekrasno jer je sve bilo tako mirno, u prekrasnome okruženju u kojem vidiš samo more i šumu, a mi svi ujednačeno hodamo i molimo. Imala sam osjećaj da se i Marija baš jako radovala s nama. Ujutro prije doručka, prije bilo kakve aktivnosti, krenuli smo oko otoka pjevajući i moleći svatko sa svojim nakanama.
Meni osobno najjači doživljaj tjedna bilo je pokorničko bogoslužje koje je održano kao gozba grešnika na koju je Isus (vlč. Zoran Grga Grgić) pozvao klauna i intelektualca, prosjakinju i aristokratkinju, rabina i prostitutku, poslovnu ženu, crnca i izranjenog siromaha. Osam srednjoškolaca potrudilo se i u slobodno vrijeme uvježbavalo, a izvanredno su ih ušminkale vrijedne ruke naše dugogodišnje »Krapanjke« A. Marendić. Za stolom se našlo šaroliko društvo u kojemu smo mogli naći uprizorene vlastite nutrine i životne uloge te uočiti kako Isus, unatoč našim razlikama, zatvorenostima jednih za druge i za ljubav, ima moć okupiti i otkupiti nas. Doživjela sam poziv da svjedočim taj prizor, tu slikovitu Radosnu vijest: Svi smo pozvani za Njegov stol. 🙂
Nakon šutnje s gozbe grešnika došli smo na Gozbu Jaganjčevu. Baš kao na Posljednjoj večeri, Krist nam je po svojim svećenicima oprao noge. Nisam mogla prestati plakati dok sam gledala trojicu svećenika kako se sagibaju, peru noge i otiru ih ručnicima, za svih devedesetak sudionika i nekoliko nazočnih mještana. Činilo mi se da se nalazim s 99 ovaca, a Dobri Pastir ganuvši me kroz taj događaj našao je i mene stotu… i ispunio me osjećajem pripadnosti kakav dotad nisam doživjela. Posebno me ganulo dok je vlč. Andriji nestalo vode baš do nogu dečka koji se nada biti svećenikom jednog dana. A taj srednjoškolac – primjetivši to – potrčao je po novu vodu.
Mnogo je toga neizrečenog ostalo u našim srcima: od spontanih zagrljaja, pjesme, igara, molitava… No nešto ćemo ipak brižljivo spremiti u našu riznicu – srce – i strpljivo i blago prebirati.
Za kraj jedna glazbena krapanjska: »Osjećam se dobro i volim Kursiljo. Osjećam se dobro i volim Kursiljo. Dobro. Kursiljo. Bog je ljubav.« 🙂
Uz radost i pozdrave do 40. obljetnice,
vaši suradnici koji su za-jedno napisali ovaj osvrt:
Anita Bekavac, Hrvoje Brčić, Nina Fedor, Velimir Jurković, Nikola Kontrec, Katarina Markić, Matej Markić, Ante Mikulić, Marija Selak i Filip Domagoj Sesar.
Nekoliko dojmova sudionika:
Draga ekipo iz ljetnog programa Kursiljo, najprije bih vam htjela zahvaliti za predivnih tjedan dana u kojima sam mnogo toga naučila o zajedništvu, slogi i snazi zajedničke molitve. Kroz čitav program Kursilja ne samo da sam shvatila da ipak i dalje ima ljudi koji te ne osuđuju i ne gledaju tvoje nedostatke već i da me svi moji nedostaci čine posebnom i zbog toga veliko hvala.
Svećenici su bili dragi i, što je najvažnije, sudjelovali su s nama mladima i u zabavnim i sportskim aktivnostima, a ne samo na misama
Krapanj mi je vratio vjeru u ljude i definitivno učvrstio vjeru u Boga. Prvi put sam bila na Krapnju i već sam prvi dan znala da se sljedeće godine želim vratiti. Zajedništvo koje vlada u kampu i osjećaj prihvaćenosti koji sam osjetila, osjećaj koji se ne nalazi nigdje drugdje osim na Krapnju, teško je opisati riječima.
Boravak u Emausu bio je iznad mojih očekivanja. Teško mi je to opisati kako i zašto, ali ja sam nakon boravka postao nova osoba. Zahvalan sam svim animatorima i njihovim temama jer su mi s tim temama približili Boga. Sad vidim da je uz Boga sve lakše i da se ja osjećam bolje.
Ovogodišnji boravak u Emausu, u drugom srednjoškolskom terminu, bio je definitvno nešto najbolje što mi se u životu dogodilo! Osjetio sam Božju blizinu kroz zajedničke pjesme i molitve. Inače imam problem s pjevanjem, naime imam užasan glas, te me uvijek sram makar i otvoriti usta na pjesmu dok sam u društvu. Duhovna obnova mi je i u tome pomogla. Mogao sam pjevati Gospodinu punog srca, bez da me itko poprijeko gledao zbog ne baš odličnih glasovnih sposobnosti!
Kako nam je bilo možete vidjeti ovdje:
{youtube}4xasFdj_3wE{/youtube} {youtube}xR1-OEwDXSs{/youtube}
