Dana, 29. siječnja 2020. godine održan je još jedan u nizu susreta po metodama Kursilja sa mladim korisnicima Centra za odgoj i obrazovanje u Zajezdi. Riječ je o mladima s područja cijele Hrvatske, a s kojima nastojimo proći sve teme specifične za jedan Kursiljo tečaj. Tako smo, po ideji suradnice Kursilja Ivane Krajačić, nakon prošlog susreta, gdje smo progovorili o traganju za vrijednošću, ovaj put progovorili o temi „Kršćanin u svojoj Crkvi“. Na susretu je nazočilo 15-ak mladih s nekoliko učiteljica i pedagoginjom iz Centra.
Nakon tople dobrodošlice prof. Ivane, vjeroučiteljice mladih, naše prijatelje je pozdravio vlč. Leonardo Šardi, povjerenik pastorala za osobe s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije. Nakon kratkog pozdrava, naš susret smo započeli s molitvom Zdravo Marijo.
Vlč. Leonardo je mlade izazvao na suradnju pitajući ih kako izgleda crkva i što sve imamo u jednoj crkvi. Mladi su prihvatili izazov i davali su lijepe odgovore poput: „crkva je velika, ima zvonik, prozore, klupe…” Potom su bili upitani što još fali, što još imamo u crkvi. Uslijedili su opet pametni odgovori: „imamo slike, svijeće, cvijeće, stolnjak…” Na to je uslijedilo slijedeće pitanje: „Što još imamo u crkvi, nešto prekrasno?” Odgovori su iznenadili i nas same: „Svećenik!” No, kako se vlč. Leonardo nije dao smesti, ponovo pita što je to posebno lijepo u crkvi, bez čega svećenik zapravo nema svrhe. Konačno je rečeno kako su to ljudi. Na to se naš vrijedni svećenik mogao nadovezati povezujući ulogu ljudi s pitanjem kako se postaje članom Crkve. Mladi su imali spreman odgovor kako se članom Crkve postaje krštenjem. Nadovezujući se na sv. Pavla, posvjestio nam je kako smo u Crkvi svi jednako potrebni i Bogu važni. Kao što se mladi u Centru brinu jedni o drugima, tako i Crkva brine o onima u potrebi. Zahvaljujući krštenju, imamo braću i sestre po cijelom svijetu jer nam je Bog svima Otac.
Zatim je Anika, bivša aktivna suradnica Kursilja, progovorila o snazi sakramenata u vlastitom životu. Nadovezala se na prikazani filmić (https://www.youtube.com/watch?v=ieVl99RbHbY) pojasnivši kako poput oca u videu, tako i Bog nas daruje, što je vidljivo u djelovanju Njegove ljubavi po svetim sakramentima. Posebno je izdvojila Euharistiju, svetu ispovijed i bolesničko pomazanje. Naime, po Euharistiji se jača u ljubavi na svom radnom mjestu i životu općenito; po svetoj ispovijedi dobiva milost da oprosti bliskom članu obitelji koji je učinio dosta zla, a po bolesničkom pomazanju dobiva novu snagu za podnošenje bolesti. Nakon toga pogledali smo filmić (https://www.youtube.com/watch?v=vW-bKKaLVu8)koji nas je još više upoznao sa značajkama Crkve. Potom smo na ideju vlč. Leonarda, u svrhu razbuđivanja, svi zajedno otpjevali pjesmu s pokretima “Ti i ja gradimo prijateljstvo” koju su mladi zdušno prihvatili.
Potom nam je Ivana progovorila u važnosti Crkve u vlastitom životu. Istaknula je kako živi doslovce preko puta crkve i svaku svetu misu može čuti u svojoj sobi, ali kako se nakon dječje oduševljenosti i ministriranja, kroz doba odrastanja, ipak pomalo udaljila od Crkve. No, kasnije se ponovo u njoj probudio stari žar i krenula je više istraživati što je zapravo sveta misa i što se tu događa. Između ostalog, naglasila je kako može najbolje pomoći prijatelju koji je u potrebi upravo time da prikaže svetu misu za tu osobu i njenu situaciju. Završila je svoje izlaganje rekavši kako je ponosna što je član Crkve.
Zatim smo pogledali powerpoint prezentaciju: „Koliko vrijedi jedna sveta Misa.” Naravno da smo i naše mlade prijatelje pitali kako im je bilo na susretu.
Evo nekih odgovora:”Sve mi je bilo prekrasno! – Dobar mi je bio govor o Crkvi i sve prezentacije. – Sve mi se svidjelo, super je bilo. – Hvala što ste me poručili o Crkvi. – Bilo mi je lijepo, pogotovo priča o klinci i tati. – Bilo mi je super, pogotovo mi se svidjela priča o baki koja je išla na misu. – Meni je sve bilo super, ali mi je bilo grozno kaj su se u mesnicu izrugivali baki. Izrugivanje je grijeh! – Meni je sve bilo dobro, najbolje mi je bilo što je mali dječak tati kupio poklon. – Meni se svidjelo kako je ova gospođa sve riješila uz pomoć sakramenata.”
Zatim je svima bilo upućeno pitanje kako se inače osjećaju u Crkvi, odgovorili su oni koji su htjeli. Tako je Ana rekla da se sjeća svoje 1. Svete Pričesti jer se rasplakala kod jedne pjesme i tu je osjetila Duha Svetoga. Andrija je rekao kako se u crkvi uvijek osjeća posebno i jako mu je lijepo kad svećenik dođe blagosloviti dom. Valentina je pak spomenula kako je u crkvi bila za Božić i da joj je bilo jako lijepo.
Ovaj izvještaj završavam mislima Thomasa Mertona: „Kako bismo postali jedno u Kristu moramo ljubiti jedni druge kao same sebe. Voljeti drugoga kao sebe znači odnositi se prema njemu kao prema sebi i željeti mu sve ono što želim i sebi. Ta želja nema nikakva značenja sve dok ne poduzmemo konkretne korake kako bismo pomogli drugome. Često se propovijeda o prispodobi o milosrdnom Samarijancu, a to može značiti više nego što mislimo. Imamo dobrog Židova, svećenika i Levita koji su ostavili čovjeka, svog u ranama da leži u jarku. Jedino mu se stranac i prognanik udostojao pomoći. Tko smo mi? Svećenici, Leviti ili Samarijanci?”
A.S.
