ODRŽANA ULTREJA Vrijeme je da hrabri muževi, pobjednici Domovinskog rata, sada povedu i ovaj duhovni rat

Voditelj Malog Tečaja Kursiljo, vlč.Andrija Vrane već desetak godina na otoku Krapnju u blizini Šibenika dva puta godišnje organizira duhovne obnove u trajanju od pet dana, za branitelje Domovinskog rata i njihove obitelji. Cilj je da se ljudi pri povratku u svoje sredine uključe u zajednice, potiču na sakramentalni život i intenzivnu molitvu te tako pomognu svojim dušama koje su pretrpjele silne boli i patnje, ne samo na ratištu nego, nažalost, i nakon rata.

Na prijedlog suradnika Kursilja Brune Štajnera, koji je u lipnju ove godine bio i voditelj Tečaja na Krapnju te uz suradnju Ivana Betlehema, umirovljenog natporučnika HV-a iz Koprivnice, dragovoljca Domovinskog rata, organizirana je ultreja, kratka duhovna obnova u Herešinu kraj Koprivnice.

Vrijeme je da opet uzmemo krunice u ruke, da počnemo sakramentalno živjeti, vrijeme je da naši hrabri muževi koji su dobili Domovinski rat, sad ponovo budu u prvim redovima i povedu ovaj duhovni rat koji je još razorniji od onog fizičkog

Program je započeo svečanom svetom misom u kapeli Svetog Trojstva u Herešinu. Druženje se nastavilo u Društvenom domu Herešina. Sudionike duhovne obnove, mještane i suradnike Kursilja iz Zagreba, pozdravio je Ivan Betlehem, organizator. Sa sudionicima je uvodno nekoliko misli podijelila Biserka Bodulić, suradnica koja je od samih početaka Kursilja za branitelje najviše angažirana. Naglasila je da je zajedništvo jedini ispravan način putovanja ovom zemljom.

“Domovinski rat je završio, ali duhovni kulminira”, istaknula je Bodulić i nastavila: “Gdje smo napravili propust? Gdje smo otvorili vrata zlome? Hrvatska, kojoj su temelje udarili hrabri branitelji, najsličniji Isusu Kristu koji život daje za ovce svoje danas moralno, gospodarstveno i politički, propada. Mladi napuštaju svoja ognjišta, drugi ostaju bez posla… A Bog nam je darovao Edemski vrt! Vrijeme je da opet uzmemo krunice u ruke, da počnemo sakramentalno živjeti, vrijeme je da naši hrabri muževi koji su dobili Domovinski rat, sad ponovo budu u prvim redovima i povedu ovaj duhovni rat koji je još razorniji od onog fizičkog, jer ništi duše”, naglasila je.

Za ovaj duhovni rat, valja najprije pobijediti sebe , ući u dublji odnos s Bogom pa promijenjen, mijenjati svijet u kojem živimo

Vrijeme je da muževi budu ono što im je Bog Otac od samog početka namijenio: Glave obitelji, poručila je Biserka Bodulić. Rekla je da žene žele baš takvo vodstvo – muževe, glave obitelji kojima je glava sam Krist. “Krist je pobijedio zloga na križu, pobijedio ga je i u Domovinskom ratu jer je i slijepima bilo jasno koliko je čudesa napravo. Borilo se oružjem i krunicom. Krunica je već testirana. Valja samo naći stotine tisuća branitelja koji će opet, kao nekada, u prve redove. Mi ćemo za njima. Za ovaj duhovni rat, valja najprije pobijediti sebe , ući u dublji odnos s Bogom pa promijenjen, mijenjati svijet u kojem živimo. Budite svjetlo ovog svijeta, kaže Gospodin. I malo svjetla razbije tamu koja nas okružuje”, istaknula je.

Biti svjetlo ovog svijeta znači spojiti se s Izvorom Svjetla u nama, s Kristom koji je sama Svjetlost, poručeno je na ultreji. Kako to rade suradnici Kursilja, svjedočila je Ivanka Samardžić u temi: “Molitva, snaga koja mijenja život”. U početku braka, kaže Ivanka, nije bilo obiteljske molitve. A onda su zaredale poteškoće u komunikaciji u braku. Imala je osjećaj da ju muž ne razumije, da se nedovoljno trudi, da mu nije važno. A onda je iz sveg srca zavapila Bogu da joj pomogne. I Bog je potaknuo muža da krene s molitvom. Od tada su se stvari počele mijenjati. Molitvu je iskusila kao svjetlo koje pokazuje pravi put. “Upitala sam se: šta ja trebam mijenjati, a ne moj muž? I kako sam se ja počela mijenjati, mijenjao se i mužev način komunikacije, ozračje u obitelji, kvaliteta zajedničkog bračnog i obiteljskog života”, svjedoči Samardžić.

Suprug i ona su počeli svakodnevno čitati Sveto Pismo, promišljati o Božjoj riječi, puštajući da ih Riječ odgaja, savjetuje, jača, liječi, vodi… “Iskusila sam molitvu kao dijalog s Bogom. Sve sam manje ja govorila, a sve više osluškivala što Bog kaže. Uzor i primjer bila mi je i ostala Marija, naša zajednička Majka. I Marija je u srcu prebirala. Trebalo je spoznato i živjeti da bih bila autentičan svjedok novog života. Bog me poziva na svakodnevnu svetu misu i tako kušam silnu snagu Živog Boga kojeg svakodnevno primam u svetoj Pričesti”, posvjedočila je Samardžić i istaknula da je dublje zajedništvo s Bogom rodilo novim otvaranjem srca. Bog je bio sav za druge. Tako niče Ivankin apostolat u Kursilju, župnoj zajednici, obitelji, poslu, susjedstvu.

Bog me učio da ne gledam u poteškoće nego u Njega. Pokazivao mi je koliko sam još navezana na djecu i one koje volim. A Bog nas želi slobodne.

U vjeri se ne može stajati na mjestu nego se nazaduje ili napreduje. Ivanka je, svjedoči, cijelim bićem željela naprijed. “Kad čovjek može sam, ne traži pomoćnika. Zato su poteškoće svakom vjerniku velik blagoslov. Bog dopušta neke poteškoće koje sam imala u odgoju najmlađeg djeteta. Isprva bol, strah, muka… No, Bog me učio da ne gledam u poteškoće nego u Njega. Pokazivao mi je koliko sam još navezana na djecu i one koje volim. A Bog nas želi slobodne”, kaže. Svjedočila je kako je dobila poticaj ući u Duhovne vježbe po Ignaciju Lojolskom, i tijekom vježbi Bog je liječio njene rane iz djetinjstva i učio je povjerenju.

Duhovne vježbe i susret s Bogom bili su poticaj otvoriti se onome što Bog želi od nje. A pozvao ju je, kaže Ivanka, da bude kanal Njegove ljekovite ljubavi koja će teći k drugima. Danas i njezino najmlađe dijete koje je jedno vrijeme lutalo dovodi druge mladiće i djevojke Onomu koji je njega samog iz tame pozvao na Svjetlo. “Radost je to velika. Treba samo ustrajati na putu, držeći Oca Nebeskog za ruku. Trebalo je odustati od pokušaja rješavanja problema moje djece, jer to je Božji posao. Roditelji trebaju biti utočište bez predrasuda. Vjernik zna da je putnik, da je ovdje pridošlica i da je njegova prava Domovina na nebesima”, rekla je Samardžić.

A onda je prije dvije godine njihov najstariji sin obolio od karcinoma krvnih žila. Uza svu medicinsku brigu, stanje je bivalo sve gore.

No, jedno je znati, a drugo iskusiti da je tako. Ivanka je imala teološkog znanja. Čitala je svakodnevno Sveto Pismo, životopise svetaca, molila, promišljala, svjedočila svoju vjeru u župi, na Tečajevima, Bogu vjerovala. A onda je prije dvije godine njihov najstariji sin obolio od karcinoma krvnih žila. Uza svu medicinsku brigu, stanje je bivalo sve gore, svjedoči Ivanka. “Dobro je Marko znao da je svaka patnja, bolest, muka – poziv na promjenu života. I mijenjao je prioritete, smanjio količinu posla, više vremena provodio s obitelji i čvrsto vjerovao da je bolešću poučen i da će ga Bog ozdraviti. No, stanje se pogoršavalo iz dana u dan, boli se povećavale. Uslijedila je najprije ljutnja na Boga, onda depresija zbog nemoći da prihvati neizlječivu bolest koja može završiti smrću. Ja sam za to vrijeme sve svoje pouzdanje stavljala u ruke Božje, svaki dan na misi prikazivala sina, njegovu nemoć. I Bog se smilovao. Podigao ga iz depresije, širio mu horizonte, vukao ga k sebi bliže, davao brojne duboke spoznaje, oslobađao od straha od smrti. Nakon godinu dana teške borbe uzeo je Bog Marka k sebi. Molila sam za ozdravljenje tijela, a Bog je dušu potpuno iscijelio i tako slobodnu, uzeo k sebi”, posvjedočila je.

“Cilj našeg zemaljskog života jest spasenje duše“, kaže Ivanka. Njen je sin Marko u teškim bolima duboko spoznao Gospodina, imao mistično iskustvo Njegove blizine. Zadnje dane zemaljskog života je samo ponavljao: Želim biti Jedno s Gospodinom! Iza Marka je ostala supruga i troje male djece, ali i duboko povjerenje da ih Bog sve ljubi, da sve ima svoj smisao i da je sve dobro za njih. Patnja je, kaže Ivanka, svima nama u obitelji pročistila pogled. “Uistinu, molitva jest snaga koja mijenja život! Daje iskusiti božanski život u krhkom ljudskom tijelu i osposobljava posvjedočiti kako je s njime sve moguće”, zaključila je.

Nakon nadahnutog Ivankinog svjedočanstva sudionici su počeli iznositi kako su ga oni doživjeli.

Nije bilo sudionika koji nije želio podijeliti svoje probleme i opisati kako se s njima nosi. No, svjedočili su i radost. Svi su se pronašli u Ivankinom svjedočanstvu i svjedočili koliko im je pomoglo u prihvaćanju nekih svojih životnih izazova. Primjerice, supruga jednog teško ranjenog branitelja svjedočila je kako se prepoznala u Ivankinim poteškoćama koje je imala u komunikaciji u braku, te kako sada bolje razumije što joj je činiti, gdje je griješila, sama sebi bila zaprekom.

Mnogi su posvjedočili da sada bolje razumiju što znači sakramentalno živjeti, i u sebi su donijeli odluku da će više vremena posvetiti Bogu: češće ići na svetu Misu, moliti krunicu, čitati sv. Pismo. Kroz Ivankino svjedočenje sada su u potpunosti razumjeli i riječi Biserke koje je ona izrekla u uvodu: „Hrvatska se može promijeniti jedino ako svi stanemo pod Kristovu zastavu“.

A branitelji, osobito dragovoljci, svojim primjerom u ratu su već pokazali da se na njih može ozbiljno računati! Članovi Kursilja vjeruju da će im po molitvama, dobri Bog pomoći da maknu pogled sa svojih rana i hrabro ponovno predvode Hrvatski narod, ovoga puta u duhovnom boju koji Sotona zameće u svakom segmentu života, počevši od braka, začete djece, odnosa prema braniteljima, gospodarstva, obrazovanja…

Jedan branitelj je posvjedočio kako nakon Tečaja u lipnju nije popio niti jednu tabletu. Iskusio je da u najdublje dijelove duše može samo Bog koji ga je stvorio.

U ozračju radosnog i u doslovnom smislu raspjevanog zajedništva sudionici su svjedočili i o plodovima koje su prepoznali nakon povratka s Krapnja tj. s Tečaja za branitelje na kojem su bili u lipnju ove godine. Jedan branitelj je posvjedočio kako nakon Tečaja u lipnju nije popio niti jednu tabletu. Iskusio je da u najdublje dijelove duše može samo Bog koji ga je stvorio.

Mnogi su branitelji došli kući, svjedočile su njihove supruge koje nisu bile na tečaju, potpuno drugačiji. Promijenjeni. Valjalo je prihvatiti teško prihvatljivo, a to se može jedino s Bogom. I oni su u tome uspjeli na radost svojih supruga.

Ultreja je završila druženjem i zajedništvom u pjesmi i razgovoru.