Od četvrtka do subote (26.05 do 29.05) održana je duhovna obnova za mlade suradnike Kursilja na Krapnju. Kada se otvorila mogućnost da dođu i stariji suradnici nas četiri članice zajednice Kursilja (Ankica, Biserka, Dragica i ja Ljiljana) iz župe Uznesenja BDM (Zagreb – Stenjevec 1) odlučile smo doći.
Tema su bile kontemplacija, molitva, stjecanje i rast u krepostima, te suhoće u duhovnom životu. Voditelj je bio otac Zlatko Pletikosić iz Remeta koji nas je na neposredan i iskren način upoznao s Karmelskom duhovnošću. Mlade suradnice Nikolina (tema Božja volja), Ana (tema Molitva) i Suzana (tema Iz straha u povjerenje) su hrabro i otvoreno svjedočile što je Isus učinio u njihovom životu. Bogoslov Branimir Marević koji studira u Njemačkoj, ali je trenutno u Remetama kod karmelićana posebno nas je obogatio svojom kombinacijom dječačke razigranosti i iskrene zaljubljenosti u Gospodina. Kroz svoju temu Kreposti uz crteže i svjedočenje, na jednostavan i neposredan način objasnio nam je cijelu dogmatsku teologiju o Presvetom Trojstvu.
Moram svakako istaknuti gospođu Anu koja se brine za vrt, sobe, posteljinu, kuhanje i još mnoge druge stvari koje su neophodne da bi se na Krapnju moglo ugodno smjestiti mnogo ljudi. Naša rektorica Sonja brinula se za kompletnu organizaciju programa, ali i pjesmu i molitvu. Mladi svirači i pjevači budili su radost i predanost Gospodinu u svima nama. I svi ostali animatori su svojom zaraznom radošću ali i svjedočenjem za Isusa dali svoj doprinos ovoj duhovnoj obnovi.
Velečasni Andrija je silno praktičan i kao pravi domaćin vidi sve što treba učiniti da bi samostan bio uredno i funkcionalno mjesto za prihvat velikog broja ljudi. Kod njega su svjetovni i duhovni život čvrsto povezani tako da nas jeu jednoj rečenici poticao na rad i istovremeno duhovno osnaživao. Njegov brat i ekipa za radove su dali veliki doprinos pripremama za ljetne tečajeve.
Nas četiri smo u subotu navečer molile kod svetog Josipa i uz zagovor svetog Josipa i razgovarale. Bilo nam je važno što smo se utvrdile u vjeri i molitvi. Dragica je rekla da drugi svjedoče kako raspoznaju Gospodinove znakove, a ona ustrajno moli i nikako da nešto vidi. Vidjele smo da Crkva i Gospodin puno očekuju od ovih mladih i pitale smo se što mi dajemo Isusu. Ankica mi je znala reći: „Ja bih tebe istukla kako nas prezentiraš. Svi tako jasno govore o svojim doprinosima, a uvijek izgleda kao da mi, osim molitve, ništa ne radimo.“
Kada smo govorili osvrte u autobusu ja sam (kao naša predstavnica) svjedočila da sam ovu duhovnu obnovu doživjela kao iznenadni, prekrasan Božji poklon i zahvalila Bogu i svima sudionicima. Na povratku na mjesto ulovila sam Biserkin polurazočaran pogled. Slegla je ramenima kao „No, dobro, bolje išta nego ništa.“ Razumjela sam da je željela nekakvo „priznanje“.
Na kraju putovanja, kada smo stigli u Špansko, Gospodin je na čudesan način intervenirao. Sručila se snažna kiša. Biserka je stalno ponavljala „Ovo je kiša milosti. Ovo je kiša milosti.“ Ja sam mislila: „Gospodin otvara nebeske brane.“ Tada se kroz pljusak pojavilo sunce, tako jako da se, iako je bilo blizu osam sati navečer, u njega nije moglo gledati. Rekla sam da se uz takvo sunce i kišu mora pojaviti i duga. Dragica je puna nade rekla: „Duga bi bila znak. Ona je simbol veze Boga i čovjeka.“ Kiša se uskoro malo smirila, a mi smo ugledale, prekrasnu, veliku dugu preko cijelog neba od sjevera do juga. No Dragica je zbog položaja u autu nije mogla vidjeti. Čak i kada smo izišle iz auta kod njezine zgrade duga se nije mogla vidjeti. Rekla je: „Ma vjerujem ja vama, na riječ, da ste je vidjele.“ A mi smo odgovorile: „Blaženi oni koji vjeruju, a ne vidješe.“
Kroz ta vremenska događanja Duh Sveti nam je dao znati koliko blagoslivlja ovaj susret i sva naša zajednička nastojanja. Također nam je u srcu potvrdio koliko mu je dragocjeno strpljivo i u ljubavi prema njemu (pod)nošenje svakodnevnih dugogodišnjih teških životnih i obiteljskih situacija.
Ana Vrane, koje se uskoro udaje, je svjedočila kako je Bog sve dobro posložio u njihovim životima. Bila je pomalo zabrinuta kakav će joj križ Gospodin dati i treba li ga tražiti. Branimir je lijepo nacrtao vrata – Isusa kroz koja se prolazimo prema stepenicama koja vode u Nebo. Rekao je da nam Bog uvijek daje vidjeti samo jednu – sljedeću stepenicu jer za ostale još nismo spremni. Kroz vlastiti križ, mi kršćani, uvijek smo „prisiljeni“ čvrsto prionuti uz Božju milost i očekivati sve od Gospodina, a ne od svijeta. Tako se stepenicu po stepenicu penjemo prema Nebeskom Prijestolju.
Ja se još uvijek iz dana u dan borim s prihvaćanjem križa, kako u svojoj obitelji, tako i za sve ostale ljude koje susrećem, iako već znam koliko trpljenje može biti korisno. Isto tako iz dana u dan Duh Sveti mi daje snagu, milost i radost koje nadilaze sve poteškoće.
Križ, Kristov i naš, nas uvijek iznova upozorava da u svojem oduševljenju poslom kojeg radimo za Gospodina ne zaboravimo potrebite i Božju logiku spasenja.
Otvori Gospodine nebeske brane. Amen.
P.S. Ovim osvrtom ujedno zahvaljujem i svima moliteljima koji mole i u ljubavi prinose svoje križeve za uspjeh tečajeva Kursilja.
