Prijatelji su mi govorili da je Krapanj mjesto gdje i sam Bog ljetuje. Mnogi su Ga ovdje susreli. Neki možda prvi put, a neki iznova dolaze jer ga žele još dublje upoznati. Nešto slično bilo je i sa mnom. Planirao sam ponovno doći kao sudionik i bezbrižno uživati u raznovrsnom sadržaju koje nudi ovaj tečaj, ali Gospodin je imao druge planove. Naime, dobio sam poziv da budem animator na ovom terminu. Ne bi bio nikakav problem da mi nije prvi put, ali pristao sam, iako sam znao da poprilično izlazim iz svoje sigurne zone. Osjećaj bezbrižnosti koji sam imao na početku polako je nestao i pojavio se strah. Zaista nisam znao kako se pripremiti za sve što me čeka pa sam jednostavno odlučio zamoliti Gospodina da posloži sve kockice na svoje mjesto.
Kako se termin približavao, tako sam sve više imao želju izbjeći ga. Ne možete vjerovati kakve sve originalne ideje čovjeku padnu na pamet kada želi izbjeći odgovornost, ali Bogu hvala shvatio sam da su to kušnje. Sjetio sam se da kada čovjek služi Gospodinu ne tražeći ništa zauzvrat, dobije i više nego što može primiti. To mi je dalo nadu, mir i pouzdanje da će sve biti dobro.
Napokon je došao taj dan, 5. kolovoza, početak termina radničke mladeži i to upravo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, poznat i kao „Oluja“. Tu noć i nebo kao da je „slavilo“. Kiša, vjetar, grmljavina, bujice…sve se spojilo u pravu oluju. Tu noć sam „slučajno“ zaboravio zatvoriti prozor na autu tako da sam ujutro imao što vidjeti. Na zadnjem sjedištu moga auta…bazenčić. Ali nisam imao vremena za kukanje. Nabacao sam neke krpe na sjedala da upiju što više vode i odvrnuo grijanje do kraja u nadi da će voda do Brodarice ispariti. Nakon sat i pol vožnje dolazim do odredišta gdje susrećem i ostale animatore. Zajedno krećemo prema Krapnju gdje smo se smjestili i pripremili za dolazak ostalih sudionika.
Kako su sudionici pristizali, tako smo im pomagali da se što ugodnije smjeste. Dok je naša draga rektorica Marijana izvodila čudesne razmještaje po sobama i bungalovima, muški animatori imali su posebnu čast, a to je nošenje kofera našim dragim sudionicima. U tom trenutku do mene dolazi animator Hrvoje i kaže mi: „Vinko, ovo ti je prilika. Dok nosiš kofere, nabaci neku spiku.“ Nisam očekivao da će biti toliki izazov, ali iskoristio sam te trenutke za razgovor i upoznavanje. Nakon što smo se svi smjestili, uslijedila je večera i sveta misa, a potom predstavljanje jedni drugima. Uglavnom, za ekstroverte prirodno okruženje, dok smo se mi introverti nervozno meškoljili čekajući da se predstavimo.
Blagoslovi služenja koje sam spomenuo krenuli su se izlijevati već drugi dan, tj. u prvom radu u mojoj grupi koja nosi ime po proroku Joni. Ne mogu vam opisati kakvu čast i poštovanje sam dobio od članova svoje grupe. Mnogi su bili iskusniji i spretniji od mene u toj ulozi, ali se baš ničime nisu isticali i naglašavali sebe, već su pustili mene da vodim grupu na svoj način i mogu samo reći Bogu hvala na njima. Nisam mogao dobiti bolju grupu. Već sljedeći dan imali smo priliku brusiti naše zajedništvo na kvizu koji je vrlo lukavo osmislio naš animator Luka. Od sendvič-teorema, križnih postaja, pa sve do čudnih kemijskih elemenata (Osmij – zapamtite za sljedeći put!) borili smo se zajedno do kraja. Titulu pobjednika uzela je Jelenina grupa Habakuk, ali siguran sam da je došlo do greške u zbrajanju bodova, jer mi smo sigurno sve točno pogodili. Kako su dani prolazili, tako smo se kao grupa sve više opuštali i zapravo animator gotovo da i nije bio potreban.
Cijeli tjedan bio je prepun odličnih, poticajnih tema. Od nagovora svećenika, svjedočanstava animatora i psiholoških mravaca o kojima nam je govorila naša Ljubica Duspara. Za svakoga se moglo naći ponešto, ali meni se nekako sve kretalo oko našeg nebeskog Oca.
Još prije Krapnja u molitvi sam znao govoriti Ocu: „Razum mi govori da me voliš, u Sv. Pismu stalno to napominješ, sveci to opisuju u svojim životopisima, ali ja nikako ne osjetim tu ljubav. Molim Te, daj mi milost da ta ljubav siđe i u moje srce.“ Već prvi dan vlč. Andrija lagano je odškrinuo vrata moga srca temom „Tko sam ja“. Dok je govorio, u mislima su mi odzvanjale rečenice: „Put do sebe je put do Boga, ali Ga često tražimo u drugim ljudima i stvarima. Kad Bog stvara, On stvara osobno, jedinstveno, stvara originale, a originali su skupocjeni i vrijedni.“ „Ja nisam stvor nego sin.“ Nakon toga je animatorica Iva u svojoj temi „Traganje“ spomenula da je sebe pronašla tek u slici Boga Oca. Kroz te poticaje počela mi se paliti lampica i malo-pomalo počela se događati promjena u meni, a to je bio tek početak onoga što me čekalo.
Napokon dolazi srijeda, mnogima najdraži dan. Zašto baš srijeda? Zato što je to dan šutnje. Definitivno raj za introverte. Uvod u šutnju održao je pater Mario koji nas je toliko dobro uveo u razmatranje o Zakeju da nisam znao hoću li imati još što razmatrati, ali veselio sam se tim trenucima potpune tišine. Već sam imao razrađen plan za razmatranje i molitvu, a onda mi je sinulo da je danas moj red za čišćenje WC-a. Meni najmanje draga dužnost dopala me baš na dan kada se nemam kome požaliti. Valjda će mi pola sata biti dosta, mislio sam. Tih pola sata neočekivano se pretvorilo u dva sata, a moj žar za razmatranjem prerastao je u ljutnju. Jedva sam se sabrao, ali razmatranje sam uspio završiti. Tu večer smo imali i zajedničko animirano klanjanje. U šutnji je pjevanje dopušteno tako da sam si dao oduška nakon napornog dana. Srećom, bio sam u začelju crkve pa nisam mogao „raštimati“ slavljenički tim koji je žario i palio slaveći Gospodina pjesmama. Dva sata s Isusom u molitvi i slavljenju proletjela su u tren, a ja sam osjetio kako mi Gospodin ponovno dotiče srce, ozdravlja ga i još više otvara za ono što sprema za mene. Nakon tako divne večeri mislio sam da me više nema što iznenaditi, ali onda je došao je četvrtak.
Već je sumrak. Dolazimo u Cezareju na svetu Misu koju predvodi naš mladomisnik, pater Mario. Svi smo nekako slutili da je pred nama posebna večer. Prvo nam je pater svima oprao noge, kao što je Isus učinio svojim učenicima. Nakon toga imao prekrasan nagovor koji je završio molitvom za sve nas. Mnogi su bili ganuti do suza. Kako se bližio završni blagoslov, razmišljao sam kako bih napokon mogao uhvatiti patera da mi udijeli mladomisnički blagoslov jer ga je bilo teško uloviti slobodnog tokom dana, kad sam odjednom začuo glas sa oltara: „Svi koji žele mladomisnički blagoslov neka ostanu iza Mise.“ Bio sam presretan. Bože, hvala ti, ipak me čuješ! Svi su pohrlili prema njemu, ali ja sam odučio malo pričekati i krenuti među posljednjima. Cijelo nas je vrijeme pjesmom pratio slavljenički bend tako da je iščekivanje blagoslova bilo još dublje. Napokon dolazim i ja na red. Kad sam stao pred patera, prvo mi se nasmiješio. To nije bio običan osmijeh. To je bio osmijeh osobe kojoj je iskreno stalo do tebe. Pogledao me u oči i imao sam osjećaj da je mogao vidjeti samu nutrinu moga srca. Tada me primio u naručje i zagrlio poput svoga djeteta te počeo moliti. Tog trenutka doživio sam duboko iskustvo da sam uistinu ljubljeno dijete Božje. Sjetio sam se svoga razgovora s Ocem i shvatio sam da je On napokon uslišao moju molitvu. Siguran sam da me On zagrlio kroz paterove ruke. Osjetio Očevu ljubav koju sam toliko dugo tražio. Teško je riječima opisati sve što se događalo u meni. Povukao sam se nakratko u osamu i, dok sam upijao sve što sam dobio, preplavili su me mir i radost. Imao sam osjećaj da bih mogao poletjeti. Nakon paterovog blagoslova spontano smo nastavili slaviti Gospodina. Bend je neumorno svirao i ispunjavao naše glazbene želje. Pjesmu po pjesmu, minutu po minutu, proteklo je dva sata. Tu večer u rasporedu su bile previđene karaoke odmah iza mise, ali baš nitko nije htio napustiti taj trenutak slavljenja. Svi smo bili ujedinjeni u Duhu. Čini se da su svima bile draže Božje karaoke.
Možda se pitate zašto sam toliko govorio o Bogu, a ne o ljudima koje sam susreo. Odgovor je vrlo jednostavan. Bog je onaj koji je u nama i ja sam ga susreo u svakome od nas. Nakon dva dana više nisam vidio osobu kojoj bih mogao nešto zamjeriti. Svi su mi bili posebni i dragi. Nisam skidao osmijeh sa lica. Čak ni nakon šest neprospavanih noći. A nisam napomenuo da smo animator i moj cimer Karlo i ja bili zaduženi za buđenje ostalih sudionika. I dalje mi nije jasno odakle nam sva ta radost i snaga, trčati s razglasom u 7 ujutro od bungalova do bungalova i razveseljavati (više-manje) ljude uvijek pomno odabranim hitovima.
Za kraj bih želio spomenuti i pohvaliti cijelu ekipu animatora i našu rektoricu Marijanu koja je sve vodila besprijekorno i s ljubavlju. Većinu sam poznavao samo iz viđenja, ali svaki zadatak smo izvršavali s nevjerojatnom lakoćom. Nikome ništa nije bilo teško. Svi različiti karakteri, a toliko dobro smo se upotpunjavali. Činilo se kao da zajedno animiramo već deseti put. Svi su mi prirasli srcu i stvarno mi je bila čast i blagoslov služiti s njima. Nadam se da je ovo tek početak moje duge animatorske karijere, a vama koji čitate ove retke želim poručiti: Ne bojte se izaći iz svojih okvira i dođite na Krapanj. Vjerujem da ćete i vi ovdje susresti Boga.
Vinko Banožić
Na Krapnju sam naučio da mogu zavoljeti svaku osobu ako si dozvolim da ju upoznam. Najviše me se dojmilo razmatranje u šutnji, kad sam uronio u tišinu i „ušao“ u odlomak Evanđelja, Gospodin mi je tada uistinu progovorio. Ljudi kažu da je vani stvaran svijet, ali mislim da stvaran svijet na Krapnju jer tu stvarno mogu biti što jesam u slobodi. Vani često stvaramo maske, branimo se na razne načine, zatvaramo u sebe, imamo svoje „mravce“ i „mušice“, a na Krapnju dan po dan sve više se otvaramo jedni prema drugima i usuđujemo se biti svoji, biti autentični.
– Josip D.
Na Krapanj sam se prijavila na poticaj divnih iskustava onih koji su već bili i rekli da je kao u raju. Oduševila me jednostavnost, svjedočanstva, svećenici, kateheze, klanjanje, krunica pred špiljom Gospe Lurdske, band i zbor u kojemu sam mogla slaviti sve dane na misama. Posebno me dodirnu dan šutnje i razmatranje gdje sam doživjela Božju ljubav. Razmatrala sam evanđelje na plaži sjedeći na kamenu a prste mi je zapljuskivalo more. U jednom trenutku doživjela sam posebno iskustvo Gospodin mi je u srcu progovorio: „Samo si prste umočila u moje milosrđe, pogledaj koliko je more toliko je moje milosrđe za tebe i cijeli svijet.“ Božja ljubav je neizmjerna. Divno je što smo imali priliku ispovjediti se i razgovarati sa svećenicima. Nisam se stigla upisati u termin za razgovor, ali sam nekako u srcu rekla Bože ako trebam na razgovor ti to uredi. Jedno popodne smo išli na katehezu i vidjela sam da odlazi cura koja je razgovarala s vlč. Andrijom, pogledala sam i vidim nitko novi ne dolazi, te sam brzo iskoristila priliku i došla da pitam mogu li sad ja iako nisam upisana a vlč. Andrija mi odgovori možeš ti si na redu. Iskustvo razgovora s vlč. Andrijom će mi ostati zauvijek kao posebno. Dok smo razgovarali imala sam osjećaj da smo Otac i ja. Dijelimo kušnje koje nas prate u poslanju, savjetuje me, odgaja, oblikuje, usmjerava, jača… i vraća mi nadu da kada Gospodin daje poslanje onda to nitko i ništa ne može omesti, da se ne bojim samo hrabro naprijed jer što je Božje samo raste i raste. Krapanj mi ostaje kao posebno iskustvo, poticaja na čitanje Božje Riječi i svakodnevni susret s Ocem, upoznavanje i surađivanje s Duhom Svetim.
– Đurđica L.
Riječima je teško opisati sve proživljeno u tjedan dana na Krapnju. Došla sam umorna, bez ikakvih posebnih očekivanja i s jednom željom – poraditi na osobnom odnosu s Gospodinom, a otišla sam ispunjena srca i nikad odmornije duše. Ne znam kad sam bila toliko radosna i kad sam se toliko istinski smijala. Posebnost kampa je što ti na konkretan način pokaže koliko je jednostavno biti radostan u svojoj svakodnevici. Kroz svjedočanstva animatora shvatiš da svi imamo svoje borbe, brige i probleme, ali isto tako da Bog s nama nosi sve to. Najviše me se dojmilo klanjanje jer sam na poseban način osjetila Božju blizinu i ljubav. Zaključit ću sa stihovima pjesme Prva ljubav opet te zove: „umoran, žedan, dođi, ne moraš ništa činiti“ pa tako samo dođi i otvori svoje srce Gospodinu i dopusti Mu da te mijenja u radosti i jednostavnosti koja se živi na Krapnju.
– Antonija M.
Ove godine prvi puta sam sudjelovala na Krusiljo kampu na Krapnju i to je na mene ostavilo vrlo snažan utisak. Nekoliko stvari me se jako dojmilo. Prva najvažnija stvar je zajedništvo koje se osjetilo, od prvog trenutka, od ulaska u samostan gdje su nas dočekali vedri i nasmijani animatori, dobila sam dojam da će to biti predivni, posebni i plodonosni dani. Odmah me preplavilo uzbuđenje od svega što je Gospodin pripremio za nas. Prvu večer, svatko od nas se trebao predstaviti i reći što očekuje od kampa, svi smo došli s nekim teretom i brigama koje su nas mučili, vidjelo se to na našim licima. Ono što me posebno dirnulo je zadnja večer kampa kad smo dijelili svoje dojmove, bila je očita promjena. Fizički se mogla primijetiti promjena na našim licima, svi smo bili uzbuđeni, vedri, radosni, napunjeni ljubavlju, zajedništvom, te osnaženi za sve ono što nas čeka izvan Krapnja. Svi sudionici su bili iznimno otvoreni za nova poznanstva, nije bilo grupiranja, svi su bili otvoreni za komunikaciju. Vjerujem da je to uvelike pridonijelo osjećaju zajedništva. Ja sam se prijavila sama, iako sam dosta ljudi poznavala, upoznala sam puno novih ljudi i u nijednom trenutku se nisam osjećala SAMA. Još jedna stvar koju bih posebno izdvojila je molitva naših anđela koje smo izvlačili. Osobno sam primila iznimno velike milosti kroz molitvu mog anđela. To me podsjetilo koliko je Bog velik, koliko je Njegova Ljubav snažna. Kroz molitvu anđela podsjetio me na neke Milosti koje sam zanemarila, koje sam primila davnih dana, za koje moj anđeo nije mogao znati, to je pokazatelj koliko je važno moliti jedni za druge. Također, biti na misi tijekom izlaska i zalaska sunca, je nešto što je u meni probudilo silno divljenje za sve ono što je Gospodin stvorio, kako je divno sve stvorio. Od srca, svima preporučam kamp, vjerujte mi primit ćete brojne Milosti.
– Dijana B.
