Kokotiček i sv. Nikola :)

Kad u Udrugu „Kokotiček“ dolaze gosti, korisnici Udruge uvijek zrače nekom posebnom energijom. Kokotičeki jako vole ljude i uvijek učine da se, u društvu s njima, svaki čovjek osjeća posebno. I onda kad dolazimo do njih umorni, tužni, u svojim brigama oni nas odmore, razvesele i rasterete. Upravo današnji tekst Evanđelja najbolje opisuje ono što čovjek doživi kada je u društvu s Kokotičekima: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (Lk 10, 21).“ Oni su ti „maleni“ jer uvijek pokazuju ono što je u srži Kristove poruke: ljubav.

Danas, 5. 12. 2017. godine, posebno nas je razveselio dolazak već poznate gošće Marije Cingula. Prema metodama Kursilja, nas je sve potaknula na razmišljanje i dopustila nam je da budemo kreativni. Pa krenimo redom. Ponajprije, pošto smo započeli vrijeme došašća, zapjevali smo, kao uvodnu molitvu, pjesmu „Visom leteć“. Najjače su se orile riječi „Srca gore, evo zore“, a u tome je prednjačio naš vrsni pjevač Toni Majcen. I upravo sa raspjevanim i raspoloženim srcima Marija nas je potaknula da napravimo „inventuru srca“. Zajedno smo zaključili kako je važno u vremenu adventa vidjeti kakav je naš život, jesmo li dobri ili loši, gdje se možemo popraviti. A onda smo zaključili kako je potrebno za Božić pripremiti se preko sakramenta ispovijedi i kako je dobro činiti dobra djela. Tako se najbolje pripremamo za rođendan Isusa Krista. Vremena imamo još manje od tri tjedna da Isusu pripremimo najljepši mogući poklon, a to je naše dobro, čisto srce puno ljubavi.

Nakon uvodnog dijela o smislu došašća, veselje je izazvao spomen imena svetoga Nikole. Njemu se ne raduju samo djeca, već i naši Kokotičeki, ali i oni koji već davno nisu djeca. Mnogih stvari smo se prisjetili o životu tog omiljenog sveca među svim ljudima, a naučili smo i neke nove stvari o biskupu iz grada Mire. Posebno nas se dojmila priča kako je Nikola imao puno osjećaja za druge ljude i volio im je pomagati. Tako je jednom čuo kako siromašni otac nema dovoljno novaca kako bi udao svoje tri kćeri. Čuvši to, Nikola je potajice, tri noći zaredom, kroz prozor kuće ovoga oca ubacio novac. Treće noći nije to uspio učiniti skroz neprimjetno te je morao trčati pred susjedom koji ga je vidio. Nikola se popeo na krov kuće te kroz dimnjak sipao vreću punu zlatnika. Kako su se u kući kod kamina sušile čarape, zlatnici su padali u njih. I od tada postoji običaj da se u čarape i čiste čizmice stavljaju pokloni na blagdan svetog Nikole. Jasno, svi smo znali da, kad dođemo doma, trebamo očistiti svoje čizmice da one ne ostanu prazne. Također, naučili smo da je Nikola zaštitnik pomoraca, putnika, mladih djevojaka i, naravno, djece.

Nakon upoznavanja sa životom svetoga Nikole, svaki je dobio sliku svetoga Nikole koju je trebalo obojati s namjerom da se ova slika ostavi svetome Nikoli kao poklon kada dođe ove noći ostaviti nam poklon. Nakon obavljenog posla, u obliku kratkog dokumentarnog filma, ponovili smo naučeno gradivo o svetom Nikoli. Uslijedila je pauza prožeta ugodnim druženjem i razgovorom o svakakvim dogodovštinama iz naših života te smo izmijenili primjere gdje smo pokušali drugima pomoći. A nakon pauze slijedi ono što Kokotičeki najviše vole – pjesma. Učili smo pjesmu čije riječi idu: „Dođi, dođi nam Nikola… Mi te volimo Nikola… Mi te trebamo Nikola… Mi ti plešemo Nikola…“ A onda je uslijedio šok! Vedran je nešto primijetio u hodniku i otišao otvoriti vrata, a kad ono, u naše prostorije je došao sveti Nikola! Očito je Nikola čuo našu pjesmu koja se ori čitavom ulicom, pa je odlučio posjetiti nas.

Nemoguće je riječima opisati radost i sreću kako na licima Kokotičeka, tako i na licu svetoga Nikole. On se pozdravio sa svima nama, pitao nas kako se zovemo, što radimo, gdje živimo. Uputio nam je nekoliko poticajnih riječi kako da živimo, ali nam je i ispričao kako je on zaštitnik grada Varaždina te kako njegovu sliku možemo vidjeti u crkvi svetoga Nikole. Svi smo se na kraju poslikali sa svetim Nikolom i to ne samo zajednički, već svaki osobno. Na kraju Nikola nam je, naravno, podijelio i poklone koje je pripremio za nas, a mi smo mu darovali obojane likove na kojima je on prikazan. Nije se Nikola dugo mogao zadržati u našem društvu (iako vjerujemo da bi on to volio), ali je obećao da će svakako i sljedeće godine navratiti kod nas. Sada ima puno posla obilazeći razna mjesta gdje se dječji smijeh i radost čuju. A mi smo se oprostili od njega s osmijehom na licu, znajući da ono što nas je Nikola naučio, mi moramo nastaviti činiti dalje. Zato svima vama koji ovo čitate Kokotičeki poručuju: volite se i darujte ljubav jedni drugima!

Vlč. Leonardo Šardi