Meditacija

„U početku bijaše Riječ i Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“(Iv 1 1,14)

Božja Riječ uvijek potiče na promišljanje.
„Riječ je tijelom postala.“
Koliko sam odgovorna za svaku izgovorenu riječ?
Bog je Mir.
Koliko sam, kao vjernik, suodgovorna za mir u obitelji, na radnom mjestu, susjedstvu, domovini, svijetu?
Kakav je moj način komuniciranja?
Koju poruku šaljem izborom riječi i načinom na koje ih izgovaram?
Odgovore na ova pitanja, mogu dobiti samo u molitvi.

Ispravno vidjeti i čuti mogu samo Svjetlom Duha Svetoga, očima ljubavi („Gospodine, proničeš me svega i poznaješ…“ Psl 139).
Ljubav sve zna, sve može , sve razumije. Ona vidi uzrok nečije nevolje, muke ili pak nemoći, te želi pomoći.
Zato je način komuniciranja, pokazatelj čistoće srca.
Kako komuniciram ja kojoj je dato spoznati važnost svake izgovorene riječi?
Još uvijek marljivo vježbam, padajući i dižući se, uz Božju pomoć…
I biti će tako do kraja zemaljskog života.
Gospodin me podupire i raduje se svakoj riječi ljubavi koju upravim bratu ili sestri. I ja se radujem.
A da bi se kao braća i sestre istog Oca zajedno radovali, dijelim s vama svoja iskustva, stečena vježbanjem.
Za dobru komunikaciju, potrebito je:

    – odvojiti osobu od zla koje čini ( osobu ljubiti, a mrziti grijeh)
    – poštivati dostojanstvo svake osobe (za svakog je od nas Isus život dao, to je pokazatelj vrijednosti
svake osobe)
    – poštivati slobodu svake osobe ( Bog nam je darovao slobodu kao najviši izraz ljubavi i On sam ne zadire u ljudsku slobodu … ja to nekada napravim pravdajući se „odgovornošću“za one koje volim)
    – znati da smo svi grešnici ( Bog je jedini sudac svima )
    – znati da nitko namjerno ne griješi (sama sam iskusila da je grijeh muka, te bol zbog nemoći učiniti dobro)
    – znati da je sve dobro u meni … sam Gospodin, darovana milost (tada nema mjesta uzdizanju iznad drugih , tko je više dobio, od njega će se više i tražiti. Tako mi ono čime se uznosim, može biti na propast ako budno ne bdijem nad sobom)
    – valja težiti za osobnom nutarnjom slobodom (nekad gledam ili slušam osobu kroz prizmu svojih rana, povreda, zabluda… )
    – vježbati aktivno slušanje da bi čula ono što nije izrečeno
    – biti svjestan da naš duh stalno odašilje neverbalne poruke i da drugi to prima… (često o tome ovisi koliko će se osoba otvoriti)
    – važan je i ton kojim govorimo… (smiren ton unosi mir, a nestrpljiv, povišen ton… uznemiruje i sprečava otvaranje )
    – u dijalogu prednost ima „onaj drugi“ (ja ponekad padam u napast da dijelim savjete… tako se uzdižem iznad drugog i omalovažavam njegovu patnju, što naravno, svjesno ne želim)
    – Bog je taj koji sve čini… valja se osloboditi sebe i biti na raspolaganju za sve što Bog preko mene kao suradnice, želi učiniti ( vježbati poniznost da bih vidjela motiv svoga djelovanja … moja slava ili Božja)
    – riskirati i hrabro otvoriti srce, iznijeti svoje slabosti , pogreške, muke … da bih posvjedočio za Boga… (“Kad sam slab, onda sam jak“…i nisam neko “nad biće“ nego ljubljeni grešnik kao i ti… kad se Bog meni smilovao, i tebi će… )
    – ono što se u trenutcima iskrenosti kaže drugome, mora biti „ispovjedna tajna“ (ogovor i neodgovorno prepričavanje rade veliku štetu)

O načinu komuniciranja ovisi ne samo mir u mojoj duši, u mojoj obitelji, radnom mjestu … nego, usuđujem se reći, mir u svijetu!!!
Manje bi bilo ratova, manje zločina, manje svakog drugog zla …, kad bi neprestano slali jedni drugima poruke ljubavi: Predivan si, dragocjen si u mojim očima i ljubim te ja! Takve poruke tvore mir …, a Bog je MIR!
„ I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ (Iv 1,14)

Ivanka Samardžić

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content