Search
Close this search box.

Mirta Jozić – Sve boje Kursilja

Zovem se Mirta i dolazim iz Zagreba. Imam 26 godina i završila sam građevinu, a trenutno sam na porodiljnom.

Moj prvi susret s Kursiljom bio je 2012. godine kada me rodica Mateja pozvala na ljetovanje s Crkvom u blizini Šibenika. To je bila jedina informacija koju sam znala. Htjela sam otići na more bez roditelja pa sam se tako i odlučila doći na Krapanj. Isprva mi je bilo čudno. Sve je to bilo lijepo, no kad mi je nakon tih tjedan dana rodica rekla da ona želi i ostaje djelovati u toj zajednici, s Kursiljom, meni je to bilo previše. Isto tako, kad me pozvala iduće godine da ponovo dođem na Krapanj, osjećala sam odbojnost i odlučila sam da to nije za mene te sam ju odbila. Međutim, pet godina kasnije, toj sam istoj rodici sama došla i rekla kako bih voljela ponovo doći na Krapanj. Moja je motivacija zapravo bila opet to ljetovanje s vršnjacima, more, zabava i slično, jer mi je bilo dosadno moje dotadašnje ljetovanje. No, dogodilo se to, da sam cijeli taj tjedan gledala kako se ne nalazim u tome, nisam se mogla poistovjetiti ni sa kojim animatorom koji je držao svoje svjedočanstvo. Sve su njihove priče u mojim očima bile senzacionalne, u smislu, svatko je imao neku tešku životnu priču, dok ja nisam nikad takvo što proživjela. To me mučilo cijeli tjedan, dok nije došla jedna animatorica koja je imala „običnu priču“ i „običan život“ baš poput mog, gdje sam se nakon teme ja „raspametila“. U njenom običnom životu vidjela sam da tu ima mjesta i za mene – običnu i prosječnu i da baš kao takva mogu djelovati na druge i dati dio sebe u nešto tako lijepo i veliko. Prije toga trenutka, mislila sam da ja ne mogu dati nešto od sebe jer nisam proživjela nikakvu veliku bol i patnju u životu. Kasnije sam pričala s tom animatoricom i rekla joj to sve, na što me ona pozvala da se odvažim i dođem na formaciju animatora te postanem dio Kursilja, dam dio sebe i primim plodove. Tu sam jesen otišla na svoju prvu formaciju, postala animator te se kasnije aktivno uključila na krizmaničke tečajeve i sve druge susrete. U početku sam bila dosta aktivna na krizmaničkim tečajevima, a sada sam aktivnija u tehničkom smislu – vodim prijave za Krapanj te pomažem oko organizacije godišnjih Ultreja.

Kroz Kursiljo, a najviše kroz škole za animatore, počela sam razmatrati i razmišljati o tome što znači biti radostan i aktivan kršćanin i kursiljist. Osim toga, produbljivala sam vjeru zahvaljujući svakodnevnoj molitvi krunice, odlascima na misu, devetnicama i tridesetodnevnicama. Radila sam i na osobnom odnosu s Bogom nastojeći da moja molitva bude dijalog, a ne monolog u kojem tražim ispunjenje svojih želja. Shvatila sam i da trebam biti zahvalna i kada stvari idu obrnuto od onog kako sam zamislila. Sve to pomoglo mi je u sazrijevanju u vjeri. Kursiljo mi je dao mnogo plodova, a posebno bih izdvojila upoznavanje svog muža Marka. Oboje smo bili spremni zajedno jačati vjeru kroz naš odnos i time stasati kao zreli kršćani. Imamo konstantnu potrebu i želju za rastom kako bismo drugog učinili svetijim, te odgovornost da odvedemo jedno drugo u Raj.


My name is Mirta and I come from Zagreb. I am 26 years old, have finished civil engineering and am currently on maternity leave.

My first encounter with Cursillo was in 2012 when my cousin Mateja invited me to spend the summer with the Church near Šibenik. That was the only information I had. I wanted to go to the seaside without my parents so I decided to come to the summer camp on Krapanj. It was weird at first. It was all nice, but when after that week my cousin told me that she wanted to stay and be active in that community, with Cursillo, it was too much for me. Also, when she invited me to come to Krapanj again next year, I felt aversion and decided it wasn’t for me and I turned her down. However, five years later, I came to that same cousin and said I’d love to come to Krapanj again. My motivation was actually vacationing again with peers, the sea, the fun and the like, because I was bored with my previous summers. But what happened was that all that week I couldn’t find myself in the programme, I couldn’t identify with any of the animators who held their testimonies. All their stories were sensational in my eyes; in a sense, everyone had some difficult life story, while I never experienced such a thing. This bothered me all week, until an animator came in who had a „ common story“ and an „ ordinary life“ just like mine, and I was thrilled. In her ordinary life I saw that there is a place for me – ordinary and average and that I can act on others just as I am and give a part of myself into something so beautiful and big. Before that moment, I thought I couldn’t give a part of myself because I hadn’t experienced any great pain and suffering in life. I later talked to that same animator and told her all that, to which she invited me to dare and come to the formation for animators and become part of the Cursillo, give a part of myself and receive the fruits. That fall I went to my first formation, became an animator, and later became actively involved in Cursillos for confirmation candidates and all other meetings. At first I have been quite active in Cursillos for confirmation candidates, and now I am more active in the technical sense – I run applications for Krapanj and help around the organization of the annual Ultreas.

Through Cursillo, and mostly through schools for animators, I began to consider and think about what it means to be a joyful and active Christian and a member of Cursillo. In addition, I deepened my faith thanks to my daily prayer of the rosary, novenas, the thirty day prayers, and going to Mass. I also worked on my personal relationship with God in an effort to make my prayer a dialogue, not a monologue in which I seek the fulfilment of my wishes. I also realized that I should be grateful even when things go differently from what I imagined. All of this helped me mature in faith. Cursillo has given me a lot of fruit, and I would especially single out meeting my husband Marko. We were both ready to strengthen our faith together through our relationship and grow as mature Christians. We have a constant need and desire for growth to make the other more holy, and a responsibility to take each other to Paradise.

Podijelite objavu

Skip to content