Upravo tako doživljavam i vidim mlade koje je Bog probrao da obogate 1. srednjoškolski termin na Krapnju, od 6. do 13. srpnja. Bilo je mladih iz Zagreba, Varaždina, Sv. Martina na Muri, Splita, Zadra i dragog nam Posušja.
Fasciniralo me zapravo kako su se već iduće jutro kod doručka sprijateljili pa su tako sjedili Zagrepčani s Međimurcima, Međimurci s njima i mladima iz Posušja, mladi iz Posušja s Varaždincima, Varaždinci sa Splićanima i Zadranima i svi su doista bili kao braća.
U vječnoj jurnjavi za nekim poslom, stigla sam uhvatiti njihove osmijehe i radost na licima. Bilo mi je presmiješno kad su imali tečaj »stranih jezika«. Naime, mladi sjevernog kraja Lijepe naše, učili su naše Dalmatince i Hercegovce svojim riječima. Bilo je tu puno smijeha i urnebesnih dogodovština. Ali, prije svega, mladi su imali otvorena srca, otvorena srca za Isusa, a onda i jedni za druge. Na dojmovima mnogi su istaknuli ljepotu sv. mise, klanjanje, a onda i teme. Naglašavali su mir i ljepotu krajolika, ali i super ekipu što se animatora tiče. Čini mi se da je svaki od njih bio u razgovoru sa svećenicima (vlč. Andrija, vlč. Zoran, vlč. Petar) i mnogi mladi kasnije su istakli ljepotu sv. ispovijedi, dok je jedna djevojka rekla: »Ovdje sam po prvi put osjetila onu lakoću o kojoj svi pričaju nakon sv. ispovijedi. Doista se osjećam kao da mi je pao kamen sa srca.«
Naravno da je kod rastanka bilo suza, da su nas super-momci ispratili bacanjem u more i da je onda većina nas krenula autobusom put sjeverne Hrvatske. U autobusu je atmosfera bila uspavana nekih 2, 3 sata, a onda su mladi izvadili svoje gitare i tamburicu i počeli pjevati na što je sam vozač reagirao osmijehom. J Ispraćaj u Varaždinu bio je poseban i neočekivan: svi su mladi izašli iz autobusa i ispratili ostatak ekipe s pjesmom, svirkom i bezbrojnim zagrljajima, na opću začuđenost slučajnih prolaznika.
Nakon svega proživljenog mogu samo i opet ponoviti da je otok Krapanj doista mala oaza u pustinjama ovoga svijeta.
Anika Sačić
