Održana formacija suradnika u Vrbovcu (7. – 9. 11.)

»Tražiš je na krivim mjestima
iza knjigâ, usred pjesama
na krajevima tužnih filmova
ispod suhih suzâ

 

Tražiš je po crnim vrećama
čupaš tragove iz sjećanja
al’ tamo gdje je nekad plesala
sad je više nema

Kuda ide, kamo putuje
s kim se smije, uz kog ostaje
gdje spava

Ref.
Gdje tvoja sreća spava

Čekaš je u čudnim šiframa
vrebaš iza svakog poljupca
sklapaš oči da bi shvatila
novo ništa ne mijenja

Svakog jutra pitaš poštare
strah te je da je ne ostave
na krivo ime nekome
tko je manje treba

Tko zna zašto te obilazi
koga voli, s kime izlazi
gdje spava

Gdje spava«

Ante Perković nam po izvedbi Filipa Dizdara (https://www.youtube.com/watch?v=UTb-YsYnDIo) postavlja jedno egzistencijalno pitanje: Gdje tvoja sreća spava? Ova pjesma mi se u prvome trenutku formacije jako vrtila po glavi, a pogotovo nakon što smo se na početku bolje upoznavali upravo po zadatku da otpjevamo stih ili strofu koja nas najviše opisuje. Kada bi jedan kršćanin postavljao ovo isto pitanje, postavio bi ga vjerojatno malo drukčije, tipa: Je li mi zbilja za sreću samo i jedino potreban Bog?
Kada bih ja osobno postavljao ovo pitanje, vjerojatno bih nadodao još nekoliko: Je li zbilja sve tako jednostavno ili bih mogao ponekad i bez ovih klasičnih dobrih odnosa s ljudima i klasičnih stupova kršćanskoga duhovnoga života (molitva, misa i rad) po filmovima, pjesmama, knjigama, dobrim sjećanjima, posebnim putovima, dubokim filozofskim razmatranjima doći do Boga koji će me zagrliti, smiriti i usrećiti? Drugim riječima, u nekim trenutcima osjećam se kao da mi se taj jednostavni svakodnevni život gdje lijepo razgovaram s običnim ljudima, molim i radim čini predosadnim. Je li to Bog? Dobar, ali dosadan? Ne donosi baš neke osjećaje, ali daje neki polu-mir? Oduvijek sam sumnjao u to da je Bog dosadan i da postoji još neki izvor prave sreće osim njega. Međutim, nažalost, ne iskušavam to uvijek, ali – srećom – ne zaboravim na ovu sumnju, pa se često ili gotovo uvijek odvažim na formaciju ili duhovnu obnovu kojom želim pokušati obnoviti to iskustvo Boga koje je ponekad prejasno i predobro! Po ovoj formaciji vidim da ima i puno drugih ljudi koji svoju sreću angažirano traže u Bogu. Ne koprckaju, nego baš kopaju. Ne tražuckaju, nego baš traže! Predivno je sastati se s takvim ljudima.
Formacija o kojoj govorim dogodila se od 7. do 9. studenoga 2014. godine u Vrbovcu kod vlč. Zorana Grgića Grge i to je prva formacija mlađih suradnika Kursilja u sezoni 2014./2015. Voditelji su bili o. Viktor Grbeša i vlč. Andrija Vrane, a rektori: Matej i Katarina Markić te Filip Domagoj Sesar. Bilo je pristutno 40-ak mladih suradnika.
Odmah na početku formacije mogla se osjetiti radost koja je prožimala pozdrave. Čini mi se da je ta radost još veća, nego li kod susreta s drugim ljudima koji nisu toliko otvoreni, jer se skidaju maske i na vidjelo dolazi prava osoba sa svojim vrlinama i manama, a to je nekako oslobađajuće, jer i ja imam mane. Kako god bilo, lijepo je da postoje ovakvi ljudi. Ljudi koji su u s jedne strane ful zreli i duboki, a s druge ful spremni za šalu i šou!
Pozdravi o kojima sam maloprije govorio znatnije su započeli odmah nakon mise sa župljanima koja je bila početak formacije. Ono što je još nekako obilježilo ovu večer jest već spomenuto zanimljivo upoznavanje i klanjanje na kraju dana. Sljedeći dan (subota) započeo je s jutarnjom molitvom koja se sastojala od dijelova jutarnje molitve iz časoslova, jutarnje molitve iz Kursiljo-molitvenika (kojoj je paradigma zapravo jutarnja molitva iz časoslova) i dijelova koji su bili usmjereni prema Majci Božjoj. Vremenski prostor nakon molitve, pa sve do ručka, ispunio je o. Viktor Grbeša, OCD sa svoja dva izlaganja.
Ova izlaganja bila su podosta, u njegovu stilu, obilježena psihološkim materijalom. U prvome predavanju o. Viktor htio je da zajedno dokučimo smisao naših formacija. Htio je da predlažemo što je to što nam se čini važnim za oblik i formu istih (tj. na čemu mi kao suradnici trebamo najviše raditi) te je on naše prijedloge usustavio i napisao na ploču kao nekakav orijentir za budućnost. U drugome izlaganju o. Viktor krenuo je konkretnije govoriti o nekim stvarima za koje je smatrao da ih jedan suradnik mora poznavati (kriva poniznost, autentična poniznost; »Ljubav jest objaviti drugome kako je lijep!« – duhovnost zajednice »Vjera i svjetlo«; osvješćivanje i prihvaćanje samoga sebe kao važan proces u rastu osobnosti; Kristov autoritet jedini je pravi autoritet, a ne neki drugi koji nam se nalaze u super-egu…). E, da, zaboravio sam spomenuti da se još nešto osim jutarnje molitve i Viktorovih predavanja dogodilo prije ručka, a to je radionica »Kako me drugi vide?« koju je vodio vlč. Andrija Vrane. Ova radionica bila je logičan nastavak na Viktorova predavanja, jer on je u jednome trenutku naveo kako do uvida vlastite ljepote ne možemo doći sami. Odlična radionica! Pomoć da se približimo istini i pravoj slici nas samih koja je često iskrivljena nerealno kritičkim pristupom.
Nadalje: ručak! Odličan. Bilo puno mesa u gulašu od divljača i mogao si se dobro najesti. 🙂 Nakon toga: igre! Hrvoje Brčić opet je razvalio. »Otkud on čupa te igre«, pisat će se jednom u povijesti. Čovjek bi pomislio: »Šta to oni rade? Prosjek godina od 18 do 35, a igraju se?!« Međutim igrajući se s loptom te mozgom i stolicama uvijek se dobro podsjetim na to da mi u životu nedostaje kvalitetne igre. Prema radosti i nabrijanosti ostalih, primjećujem da je i njima bilo vrhunski.
Nakon ove velike pauze uslijedila je radionica o komunikaciji koja je na svačije čuđenje trajala puno više nego što je trebala, jer shvatilo se grupno da nam je takvo nešto potrebno. Ukratko, radi se o tome da je Katka Markić pripremila papire na kojima su opisane stvarne situacije koje se mogu dogoditi u skupini (nakon svjedočanstva). Mi suradnici bili smo podijeljeni u skupine po četvero ili petero i imali smo za zadatak odglumiti tu napisanu situaciju i smisliti, pa i odglumiti rješenje! Ovo je bilo odlično! Bilo je i jako smiješnih trenutaka, ali i dirljivih. Nakon svakog skeča o. Viktor i vlč. Andrija komentirali su odglumljene situacije, a i mi ostali smo – dakako – mogli komentirati. Vrlo korisna radionica pri kojoj smo razvijali vještine kvalitetnog komuniciranja u skupini. Bili smo fleksibilni, pa smo dopustili da ova radionica traje dulje nego planirano.
Nakon radionice uslijedilo je svjedočanstvo Velimira i Anamarije. Ovi zaručnici svjedočili su o komunikaciji u svojoj vezi navodeći situacije koje su im bile konfliktne i istaknuli koliko im je govor u ja-rečenicama, uz izbjegavanje napadanja onog drugog, pomogao da se bolje razumiju i da kvalitetnije riješe nesuglasice i razlike među njima. Naveli su literaturu iz koje su dobili znanja koja su im bila pomoć u tome rastu i govorili o utjecaju drugih ljudi na njihov odnos.
Na kraju dana uslijedila je sv. misa – vrhunac i izvor svega našega djelovanja. Nakon nje kviz o Kursilju koji su sastavili stariji suradnici, a nakon kviza slobodno vrijeme koje smo iskoristili za igre i to je bilo zbilja vrhunsko vrijeme u kojem smo se puno nasmijali. Dakako, bilo je i onih koji se nisu igrali, već otišli spavati ili šta ja znam šta. Nisam ih provjeravao, jer nisam znao da ću pisati osvrt. 🙂 Ali, zbilja, većina nas je bila u glavnoj prostoriji gdje smo se igrali (to su timske igre poput pantomime, pogađanja riječi, društvenih igara, bilo je i onih koji su slagali lego-kockice…).
Sljedeće jutro, iako pomalo neprospavano, meni je bilo baš odlično. Osjećao sam se vrhunski. Nije mi se uopće bilo teško sabrati i koncentrirati na molitvu i osjećao sam svaku pjesmu koju sam svirao. Kužio sam je, a pogotovo onu klasičnu kursiljističku »Bože moj, što je jutro!« Vjerovao sam sam sebi dok sam je pjevao! Jutarnju molitvu lijepo je osmislila Marija Brčić. Nakon jutarnje molitve, uslijedilo je zadnje Viktorovo izlaganje. Ovo predavanje bilo je vrlo konkretno i korisno. Viktor nam je podijelio papire. Na jednoj strani bila su neka iracionalna vjerovanja tipa »Svi me moraju voljeti«, a iza svakoga vjerovanja mogli smo napisati ocjenu u kojoj mjeri se ta vjerovanja tiču nas osobno. Na drugoj strani ovoga papira smo se malo više zadržali. Druga strana opisuje pogrješke u razmišljanju koje dovode do iracionalnih vjerovanja (pretjerano uopćavanje, prebrzo zaključivanje, emocionalno zaključivanje). Čitali smo odlomak po odlomak i Viktor je svaki odlomak dodatno pojašnjavao. Nakon Viktorova zadnjeg izlaganja uslijedila je misa sa župljanima i klasično – dojmovi.
Da bi sve bilo ovako dobro, sigurno su zaslužni i molitelji. Prije tečaja, zamolili smo suradnike koji nisu mogli biti na ovoj formaciji da mole devetnicu sv. Pavlu – zaštitniku Kursilja – za sve nas. Hvala im na tome!
I na kraju ne otpada ni dobar film, ni dobra pjesma, ni duboko filozofsko razmišljanje, već sve sjedne na svoje mjesto. U meni sreća i sve suprotno od dosade, a živim običan život! Ja znam gdje moja sreća spava…
Ante Mikulić

Neki od dojmova suradnika:
1. Hvala svima onima koju se izmolili da sve ovo prođe u najboljem redu. Zahvaljujem Bogu što mi je darovao dobro društvo u kojem se osjećam prihvaćeno i koje je uvijek susretljivo pa je atmosfera među sudionicima fenomenalna. Hvala mojoj sestri Mariji koja je brižna i pažljiva baš prema svakome i drago mi je što se odmah uklopila u ekipu. Hvala o. Viktoru koji je radio program, vlč. Andrji i Grgi koji su nam omogućili sve. Hvala svakom animatoru poimence, curama za spremnost i trud oko objeda i dečkima na grljenju, pjesmi, podršci, pomoći oko i najmanje sitnice.
2. Mislim da bi u vidu iduće formacije bilo dobro ubaciti što više radionica u praktičnomu smislu, kroz male skupine gdje svatko dolazi više do izražaja, da se svaki animator ohrabri samostalno držati svjedočanstvo i biti lider kada je potrebno, škola kako u trenutcima rupe postupati, kako prihvatiti kritiku, naše ponašanje i pristup. I da za kraj svakog dana bude riječ za laku noć, večernja molitva.
3. Posebno pohvaljujem Velimira i Anamariju koji su održali svoje svjedočanstvo. To me najviše dirnulo i pravi su primjer svakome od nas. Iako ih dugo poznajem, ovo mi je svjedočanstvo potpuno otkriće i hvala im na tome. Hvala svakome sudioniku, jer ovdje provedeni trenutci bili su doista posebni. Pohvaljujem Andriju koji je na nježan i mudar način Nini objasnio pojam animatorstva kada je ona bila nesigurna. Taj trenutak biser je ovog susreta uz svjedočanstvo para, jer nakon ovog vikenda puno od teorije ni neće ostati u glavi, ali trenutci koji te dirnu urežu se u sjećanje za cijeli život. Pohvaljujem fleksibilno vrijeme što nismo robovi rasporeda, već ako je neka tema ili radionica izuzetno zanimljiva, slobodno je produljimo i dajemo prostor Duha Svetomu da djeluje.
Hrvoje Brčić

1. Hvala na lijepoj dobrodošlici od strane sudionika i naših svećenika. Jako sam sretna što je i mojoj Nini bilo jako lijepo i zanimljivo, a pribojavala sam se da neće izdržati ni dva sata. Najveća hvala Bogu što sam prvi puta uspjela spojiti Ninu i duhovni sadržaj, jer sam često razdijeljena gdje bih trebala biti. Ovako sam zaista bila ono što jesam. Presretna sam što je i Nini bilo lijepo. I jako mi je drago što je i ona sama unijela radost i novost među nama, što je dosta sudionika imalo priliku pokazati svoju dječju radosnu stranu, zaboravljajući pritom – barem na trenutak – svoje poteškoće kroz koje prolaze. Hvala o. Viktoru na zanimljivim temama. Hvala vlč. Andriji na osobnom razgovoru, puno mi je značilo što mi je sam prišao. Hvala na novim poznanstvima i učvršćivanju starih.
2. Na sljedećoj formaciji voljela bih da imamo više vremena za osobni razgovor sa svećenikom i više svjedočanstava.
3. Pohvala Katarini za vođenje programa. Pohvala Velji i Anamariji za svjedočanstvo. Pohvala Nikoli i Marku za igru s Ninom (i Hrvoju, Andreji i Mariji i Ivani J.). Pohvala ručku. Pohvala vlč. Andriji i o. Viktoru što nas osjećaju, što strpljivo odgovaraju na sva naša pitanja, prolaze s nama kroz život te nam ga olakšavaju. Pohvala vlč. Grgi na njegovoj simpatičnosti i vedrini koju unosi u prostor čim uđe. Pohvala za organizaciju kuhinje.

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content