Nakon triju uspješnih srednjoškolskih termina, na red je došao i posljednji, četvrti srednjoškolski termin na otoku Krapnju. Kraj je ljeta, škola uskoro počinje, misli su posvuda, ali jedno je sigurno – Bog nas mirno čeka na tom rajskom otoku, raširenih ruku. Rektorica Josipa izabrala je svoju dvanaestorku: Anamariju, Evu, Luciu, Anu, Svena, Nou, Luciju, Petru, Mariju, Patrika, Dinka i Martinu. Uz animatore, tu su bili i divni svećenici: don Josip Mijoč i pater Davor Lukačević. Sa čim sam otišla na Krapanj? U svoj sam kofer spakirala majice i hlače za svih sedam dana, kupaći kostim, pidžamu, higijenske potrepštine, krunicu i Bibliju. Uz sve to, ponijela sam i toliko pitanja, očekivanja, nemira i strahova – ono što sam željela pronaći, ali i ono od čega sam možda tih sedam dana željela pobjeći.
PONEDJELJAK.
Započeo je sasvim jednostavno… večerom! Jeli smo, krišom promatrali sudionike, pokušavali zapamtiti nova lica i s nestrpljenjem iščekivali saznati tko će završiti u čijoj grupi. Nismo još znali čije ćemo priče čuti, s kim ćemo se smijati do suza ni tko će nam od potpunog stranca postati pravi prijatelj. Nakon večere uslijedila je dobro poznata misa u Betaniji s vlč. Andrijom. Betanija je, unatoč klimi, bila vrlo topla, zahvaljujući Duhu koji nas je zagrijavao i grlio cijelo vrijeme. Na upoznavanju smo trebali odgovoriti na jedno, pomalo neobično pitanje: „Koji biste miris željeli osjećati do kraja života?“ Odgovori su bili hit! More, benzin, luk, parfemi, svježa posteljina, kuća bake i djeda, kolač, burek… Ma svašta! I možda smo upravo kroz te naizgled obične odgovore već počeli otkrivati ponešto jedni o drugima. Na kraju dana izvukli smo svoje štićenike tj. osobe koje ćemo tih dana na poseban način nositi u mislima i molitvama. Imena su bila izvučena, prve su se priče počele ispisivati, a Krapanj nas je tek čekao. Sada, počinak. Ali priča tek počinje!
UTORAK.
Dan koji miriše kao pravi Krapanj! Dobar dan počinje dobrim jutrom, a dobro jutro dobrim doručkom! Nakon prvog pregovaranja sa samima sobom i doručka koji nas je trebao uvjeriti da smo zaista budni, krenuli smo prema crkvi, gdje smo dan stavili u Božje ruke prije nego što smo pokušali odgovoriti na nešto puno kompliciranije od pitanja „Što je danas za ručak?“ – tko sam ja? Naime, nakon drvenaca, vlč. Andrija potaknuo nas je na razmišljanje o tome tko smo kada maknemo ocjene, uspjehe, pogreške, tuđa mišljenja i očekivanja. Tko sam ja pred sobom, a tko pred Bogom? Čim smo se pokušali pronaći, Sven nas je poslao u novu potragu, onu za vlastitom vrijednošću. Potaknuo nas je da se svakoga dana pitamo: „Bože, koja je Tvoja volja za mene?“ te da Gospodinu prepustimo svaku prepreku jer će On načiniti most. U grupama smo polako otkrivali koliko često svoju vrijednost mjerimo potpuno pogrešnim mjerilima i koliko lako zaboravimo pogledati se očima Onoga koji nas je stvorio. Rekao je jednom jedan svećenik: „Svako jutro, kada se probudim, pogledam se u ogledalo i kažem: ‘Dobro jutro, ljubavi.’“ Nakon toliko traganja stigao je ručak jer, koliko god čovjek tragao, ipak postane i gladan. Poslijepodne se nudila mogućnost molitve krunice, a onda nas je pater Davor poveo prema milosti – jednoj od najvećih riječi naše vjere. Govorili smo o sakramentima i o Bogu koji ulazi u naše nesavršenosti jer nas želi upravo takve, svoje. Nakon njega Lucija nas je dotaknula temom „Kršćanin u svojoj Crkvi“. Naglasak na velikom C! Podsjetila nas je da se kršćanstvo živi među ljudima – među onima koji nas vesele, ali i među onima koji poprilično dobro vježbaju naše strpljenje. Ali i to je ljubav! Nakon teme slijedio je rad u grupama, a onda – igre! Koliko je samo zabave, smijeha i veselja bilo! Nevjerojatno! Moramo pohvaliti i pobjednike, grupu animatorice Ane, poznatiju kao grupa apostola Andrije. Dan je završio posve drugačije nego što je započeo. Nakon toliko smijeha i veselja uslijedila je večernja molitva, a don Josip naglasak je stavio na Milosrdnog Oca i izgubljenog sina. Priča je to koju smo možda čuli bezbroj puta, ali koja svaki put iznova postavlja isto pitanje: „Gdje sam ja u njoj?“ Možda među onima koji su otišli. Možda među onima koji se tek vraćaju. A možda smo toga dana samo trebali ponovno čuti da, koliko god daleko otišli, Otac i dalje čeka raširenih ruku. I tako je završio naš prvi pravi krapanjski dan, tražeći sebe, otkrivajući svoju vrijednost i polako shvaćajući da svaka potraga, prije ili kasnije, vodi prema Njemu.
SRIJEDA.
Srijedu smo započeli misom, a zatim doručkom. Ipak, najljepše je dan započeti pred Bogom. Započeli smo s trima riječima koje zvuče jednostavno sve dok ih ne pokušamo stvarno živjeti: vjera, ufanje i ljubav. Naš pater Davor podsjetio nas je na tri kreposti koje često izgovaramo gotovo automatski, a zapravo u sebi nose cijeli jedan način života. Vjerovati kada ne razumijemo. Nadati se kada ne vidimo izlaz. Voljeti kada nije najlakše. Možda upravo tu počinje ono „drugačije“ na što nas je odmah nakon toga pozvala Lucia. U temi „Kršćanski život je drugačiji“ posvjedočila je kako ju je Duh Sveti pozvao da živi drugačije i sve više produbljuje svoj odnos s Gospodinom. Podsjetila nas je da Crkva nije obveza, nego mjesto susreta, utjehe i zahvalnosti. Jer biti kršćanin možda se najviše vidi upravo onda kada iziđemo iz crkve i vratimo se u svoju svakodnevicu. Nakon rada u grupama i ukusnog ručka dobili smo malo vremena da se sve izgovoreno slegne, a poslijepodne nas je čekala tema za koju je vjerojatno malo tko mogao reći da nema baš nijedno pitanje, a to je predbračna čistoća. O njoj su svjedočili Petra i Petar te nam posvijestili da čistoća nije strah od ljubavi i da vjera ne oduzima slobodu, nego nas uči što s njom učiniti. Nakon što su podijelili plodove takvog načina življenja, uslijedila su anonimna pitanja i odgovori. Tema je oduševila sve, ali možda još više njihova otvorenost, spremnost na svjedočenje i ljubav koju imaju jedno prema drugome i prema Kristu. Nakon večere glavnu je riječ preuzeo mikrofon! Uslijedile su karaoke! Voditelji Ana, Patrik i Dinko spektakularno su otvorili program i redom predstavljali točke. Svatko je na svoj način briljirao, a mi smo se smijali, pjevali i, gotovo neprimjetno, sve više zbližavali. Stranci od ponedjeljka polako su prestajali biti stranci. A nakon sve te buke, pjesme i smijeha -tišina. U večernjoj smo se molitvi ponovno vratili Onomu zbog kojega smo uopće bili ondje. Dan prije razmišljali smo o sebi: tko smo, koliko vrijedimo i koje je naše mjesto u Crkvi. Srijeda nas je odvela korak dalje. Nije više bilo dovoljno samo pronaći odgovor na pitanje tko sam – trebalo je početi odgovarati svojim životom. Jer Bog ne traži da budemo glasniji od drugih niti da budemo savršeni. Traži samo da živimo dovoljno drugačije da se po nama može naslutiti da smo susreli Njega.
ČETVRTAK.
Do četvrtka smo se već naviknuli jedni na druge. Razgovori su postajali sve glasniji, smijeh sve spontaniji, a tišine među nama sve rjeđe… Zato nitko nije mogao naslutiti koliko će tišine stati u taj jedan dan. Postoji jedna dobro poznata krapanjska uzrečica: postoji jedan dan na Krapnju, a zove se – ČETVRTAK! Da, stigao je takozvani Dan šutnje. Započeli smo misom, ali ovoga puta s posebnim naglaskom na sakramentu pomirenja. Došao je trenutak kada više nije bilo dovoljno samo slušati – trebalo je nešto i predati. Nešto ostaviti tamo gdje mu je mjesto, u Njegovim rukama. Nakon doručka uslijedila je prodaja suvenira, a onda nam je pater Davor govorio o osobi Isusa Krista. Ne samo o Isusu o kojemu smo toliko puta slušali, čitali i govorili, nego o Isusu kojega možemo osobno upoznati – ako Mu to dopustimo. Ana nas je zatim povela u produbljivanje. Jer vjera ne može zauvijek ostati samo lijep osjećaj s duhovne obnove, nekoliko podcrtanih rečenica u bilježnici ili trenutak u kojem nas neka pjesma posebno dotakne. Ako želimo ostati čvrsti kada osjećaji prođu, korijen mora ići dublje. Nakon izvrsnih tema, rada u grupama i ručka, u 15 sati Krapanj je utihnuo. Don Josip uveo nas je u šutnju, a mi smo se odjednom našli bez razgovora, bez dobacivanja, bez smijeha koji je prethodnih dana ispunjavao svaki kutak kuće. Bila je to prilika i milost da napokon ostanemo sami s Bogom i dopustimo Mu da govori. Bilo je neobično. Hodaš pokraj osobe s kojom si se samo nekoliko sati ranije smijao, sjedneš za stol i odjednom čuješ zvukove koje prije nisi ni primjećivao. Čak je i večera u potpunoj tišini za većinu bila neko sasvim novo iskustvo. A onda, nakon nekog vremena, shvatiš da ta tišina uopće nije prazna. Upravo suprotno. Kao da tek kada sve drugo utihne, napokon možeš čuti Njega. Boga koji odgovara na pitanja koja si donio sa sobom i polako skida teret koji si možda predugo nosio na srcu. A onda – vrhunac. Okupili smo se u crkvi na klanjanju. Klanjanje je bilo riječima neopisivo. Tko je bio, zna o čemu pišem. Stajao je pred nama. Isus više nije bio samo netko o kome smo toga jutra slušali. Nije bio samo lik iz Evanđelja, ime koje izgovaramo u molitvi ili netko „tamo negdje“. Bio je tu. S nama. Pred nama. Svatko Mu je donio nešto svoje: pitanje, strah, grijeh, osobu, ranu, odluku, suzu ili jednostavno tišinu. I ovaj put nismo pokušavali pronaći prave riječi. Pustili smo Njega da govori. Toga smo jutra slušali temu „Osoba Isusa Krista“, a te večeri više nismo samo slušali o toj Osobi, već smo je susrreli. I možda je upravo zato Krapanj morao utihnuti. Da bismo među svim glasovima kojima smo svakodnevno okruženi napokon prepoznali Onaj koji je cijelo vrijeme govorio najtiše. Koja milost!
PETAK.
Prekrasan dan trebalo je iskoristiti, stoga smo na molu započeli s jutarnjom molitvom koju je predvodio pater Davor. Nakon jučerašnje šutnje, čak smo i more slušali nekako drukčije. Dan je bio namijenjen radnoj akciji jer, kako kaže naš vlč. Andrija: „U RADosti je RAD!“ I stvarno, zavrnuli smo rukave i otkrili da se zajedništvo ne gradi samo razgovorima i molitvom, nego ponekad i sasvim običnim zajedničkim radom. Zatim nam je Eva kroz temu „Kralježnica i zapreke“ govorila o onome što čovjeka drži uspravnim u vjeri, ali i o svemu što mu na tom putu pokušava podmetnuti nogu. Podsjetila nas je na važnu misao: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Jer, baš kao što tijelo bez kralježnice ne može stajati uspravno, tako ni naš duhovni život ne može opstati bez onoga na čemu smo ga odlučili graditi. U grupama smo ponovno dobili priliku pitati sve što nas zanima, podijeliti vlastita iskustva i čuti tuđa, a nakon ručka čekala nas je – kava sa svećenicima! Pater Davor i don Josip udobno su se smjestili i odgovarali na naša anonimna pitanja. Bila je to prilika da ih malo bolje upoznamo i pitamo sve ono za što možda prije nismo imali priliku ili hrabrosti. A usput smo otkrili nešto vrlo važno: iza „vlč.“, „don“ i „p.“ nalaze se sasvim normalni ljudi s kojima se može popiti kava, dobro nasmijati, našaliti i razgovarati o životu. A onda je stiglo vrijeme za najuzbudljiviji dio dana – turnir u odbojci! Mnoštvo ekipa, glasno navijanje, pokoja ozbiljno shvaćena lopta i još više neozbiljno shvaćenih promašaja! Pobjeda je možda bila važna nekoliko minuta, ali smijeh koji je ostao nakon svega ipak je trajao malo duže. Nakon večere čekalo nas je nešto posebno. Slijedila je misa, ali ne bilo kakva, već misa u Cezareji. Klupice usred šume, večernje nebo iznad nas, more pred nama… Wow! Jedna od onih misa za koje već dok traju znaš da ćeš ih se još dugo sjećati. Pater Davor pokušao nam je približiti što se zaista događa u svetoj misi, a emocije je bilo teško sakriti. Nakon dana ispunjenog radom, razgovorom, smijehom i igrom ponovno smo se našli ondje gdje sve počinje i završava, pred Njim. Petak bih zato opisala kao neobičnu mješavinu svega što je Krapanj do tada postao: molitva i rad, ozbiljna pitanja i smijeh, razgovori, kava, odbojka, more i misa. Možda smo prvih dana Boga najviše tražili u crkvi, molitvi, temama i klanjanju. Do petka smo polako počeli shvaćati da Ga ne moramo uvijek tražiti samo ondje. Bio je na molu. Bio je u radnoj akciji. Bio je za stolom uz kavu. Bio je u našim grupama. Bio je usred turnira i smijeha. Bio je u Cezareji. Bio je u svakoj osobi pokraj nas. I možda je upravo to bila najljepša lekcija petka – da Boga ne susrećemo samo onda kada sklopimo ruke, nego i onda kada ih pružimo jedni drugima.
SUBOTA.
Kud prije dođe i ta subota! Rekli bi neki sudionici: „Prva dva dana imali smo osjećaj kao da smo ovdje mjesec dana, a nakon toga vrijeme leti!“ I zaista je tako bilo. Tek smo se upoznali, a već smo polako počeli shvaćati da se bliži kraj. Subotnje jutro započeli smo svetom misom, na kojoj nam je don Josip približio prispodobu o sijaču. Nakon svega što je tijekom tjedna bilo posijano u nama, teško je bilo ne zapitati se: „Na kakvo je tlo palo?“ Prije ili poslije morali smo se vratiti kući, stoga je sve što smo čuli, doživjeli i primili trebalo pustiti korijen koji će nastaviti rasti i onda kada se vratimo u svoju svakodnevicu. Nakon doručka pater Davor govorio nam je o trećoj božanskoj osobi, Duhu Svetom. Rekla bih da teško postoji prikladnija tema za sam kraj duhovne obnove. Kao da nas je trebala podsjetiti da Onaj kojega smo ovdje susretali ne ostaje na Krapnju kada mi odemo. Ide kući s nama. A onda je stigao Apostolat, koji je divno posvjedočio naš Noa. Poruka je bila kratka i jasna: ono što smo primili ovdje na otoku nije namijenjeno samo nama. Nismo sedam dana slušali, molili, razgovarali i tražili Boga samo kako bismo se vratili kući s nekoliko lijepih uspomena. Ono što smo primili sada treba preliti na druge. Ne moraju to biti velike riječi ni velika djela. Ponekad je dovoljno biti tu za nekoga, oprostiti, imati hrabrosti živjeti svoju vjeru ili jednostavno živjeti tako da netko, gledajući nas, poželi upoznati Boga kojega smo mi upoznali. Nakon rada u grupama, ručka i vremena za krunicu stigli su dojmovi. Zamislite, prve smo večeri sjedili zajedno i pokušavali zapamtiti imena ljudi oko sebe, a sada smo sjedili na istome mjestu i slušali što je svatko od nas doživio tijekom ovih sedam dana. Iza svakog imena sada je stajala priča. Iza svakog lica trenutak, razgovor, smijeh, možda pokoja suza. Oni potpuni stranci s početka više nisu bili stranci. Navečer je uslijedio neizostavan dio svakog termina na Krapnju, a to je bal anđela. Ona mala imena koja smo izvukli prve večeri sada su napokon dobila svoja lica i svoj završetak. Anđeli su se otkrili svojim štićenicima, a nije nedostajalo zagrljaja, osmijeha, poklona, molitava i iznenađenja. Krug koji je započeo prve večeri polako se zatvarao. A onda je trebalo spakirati kofer. Sjećate se što sam sve ponijela sa sobom na Krapanj? Majice i hlače za sedam dana, kupaći kostim, pidžamu, higijenske potrepštine, krunicu i Bibliju. Ali i mnoštvo pitanja, očekivanja, nemira, strahova, onoga što sam željela pronaći i onoga od čega sam možda željela pobjeći. Kada sam ponovno zatvarala taj isti kofer, kući su se vraćale gotovo iste stvari. Ali nije se vraćala ista osoba. Negdje između prvog i posljednjeg dana tragali smo za sobom i svojom vrijednošću, a pronalazili se u Njegovim očima. Otkrivali smo da kršćanski život zaista jest drugačiji, ali i da za takav život treba čvrsta kralježnica kada na putu naiđu zapreke. Naučili smo da nije dovoljno ostati na površini, nego uvijek iznova puštati korijen dublje i ulaziti u produbljivanje odnosa s Kristom. A kada jednom pronađeš Ono za čim si cijelo vrijeme tragao, shvatiš da to ne možeš spremiti u kofer i odnijeti samo za sebe. Tada počinje apostolat. Vraćamo se istim kućama, istim ljudima, istim obvezama i možda istim problemima. Ali vraćamo se s pozivom da ono što smo na Krapnju primili postane vidljivo u načinu na koji volimo, opraštamo, služimo, govorimo i živimo. Jer Krapanj nije mjesto na kojem traganje završava. Krapanj je mjesto na kojem napokon otkriješ za Kim vrijedi nastaviti tragati.
De colores!
