Došao je još jedan tjedan u 2024. godini. Za većinu nas bio bi možda kao i svaki drugi, no tih dana od 5. do 11. kolovoza otvorila se vrata nebesa slijevajući rijeke Božje milosti i milosrđa. To je ono što mi prvo pada na pamet kad pomislim na taj konkretan Kursiljo radnički termin na jednom običnom vrlo malenom otoku u Jadranskom moru. Rijeka se počela slijevati preko mora. Kažu biolozi takva mjesta znaju biti vrlo produktivan ekosustav. U duhovnom smislu bilo je i više od toga jer… Bog se nikad ne da nadmašiti u velikodušnosti!
Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti – to je neporeciv moto ovog termina koji ćemo vjerujem nositi kroz čitave naše živote ususret raznim izazovima. Da bi se u tome On iskazao, nekoliko mjeseci prije samog termina pozvao je 12 animatora: Dijana, Anamarija, Dragica, Hrvoje, Marijana, Ines, Tomislav, Ivana, Jelena, Lovro, Luka i Petra na čelu s rektorom Matijom te suradnicima bračnim parom Duspara i svećenicima p.Borisom, Krešimirom, Damirom i Josipom. Njegova se velikodušnost sakriva u suradnji s nama malenima. Njegova velikodušnost traži otvoreno i povjerljivo srce, raspoloživost, hrabrost da se iskoči od svoje rutine, od grijeha, od načina funkcioniranja i promišljanja, traži gubitak iza kojeg uvijek stoji sloboda i radost. Ta istina krila se u samoj pripremi i organizaciji termina, prožela je srce svakog suradnika. I Bog je odlučio obujmiti svojim pogledom stotinjak mladih na jednom običnom otočiću. Kaže pjesma „obranimo ljubav, ona svima treba; praštanje i nada darovi su s neba; pogledaj u oči Stvoritelju svom“. Svi smo došli s grčem u srcu jer srce je tražilo ljubav, oprost i nadu, a zaboravili smo pogledati u oči Bogu svom. U tom pogledu prepoznajemo laži i strahove koji prelaze u uvjerenja o našem životu i ponašanju, a otkrivamo gdje leži prava sigurnost. Bilo je puno prilika za takav susret s Bogom, kako mi je rekla jedna sudionica širokim osmijehom: „ovdje je toliko situacija u kojima se svatko od nas nađe van svoje komfor zone“. I u tome nismo bili samo. „U zajednici ne možeš misliti što hoćeš“, rekla je jedna animatorica u svojem svjedočanstvu sve više otkrivajući kolika je milina zajedništvo svih nas koji smo se tek počeli upoznavati, i da smo tu jedni za druge. Kako se može samo odjednom stvoriti jedno jako zajedništvo među ljudima koji se većinom prvi puta vide? Početak je kada se svaki dan susrećemo s Kristom u Svetoj Misi, u ispovijedi, kada je sve prožeto molitvom, kako to biva u našem u Kursilju gdje svaki sat svaki dan netko iz Hrvatske i drugih zemalja moli za nas. Onda imamo priliku otvoriti uši, kako to biva na našim tečajevima na Krapnju, i slušati kroz svjedočanstva tuđa iskustva, život i odnos s Bogom, a u radu u grupi dati svoje vlastito iskustvo. Često zahtjevan poduhvat – dati svoje srce drugima, no Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti. Trebamo jedni druge i u ovom terminu jedni drugima smo pokazali strpljenje, nježnost, radost, prihvaćanje, smijeh, zagrljaj, ohrabrenje, savjet, slušanje i poslušnost… U suradnji s Bogom s malo naših djela možemo mnogo. Iskreno, ne mogu se odati jednom dojmu a da ga ne spomenem sada. Jedan suradnik nije u mogućnosti pričati, a vidjela bih ga kako usred šume na klupicama vodi razgovore sa sudionicima punih nedoumica i pitanja. Ostala sam blago rečeno paf – ma kako, u što ja to gledam? Na kraju, mnogi su spomenuli značajnim razgovor baš s njim, i da su u njemu doživjeli Krista. Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti.
Ne treba nam puno da bismo imali iskustvo živoga Boga, u tome nas je nakon večernjih igara na otvorenom poučio jedan svećenik. Bili smo energični i uzburkanih osjećaja, kako to biva kroz natjecanja, a on nas je posložio u krug, primirio i zamolio da u svojim mislima prođemo vrijeme igara trenutak po trenutak. Pritom da zamolimo Duha Svetoga da zajedno s nama pronađe za nas jedan poseban trenutak, dojmljiv, koji nas je dirnuo, koji iskače od svih ostalih te smo taj trenutak u malim grupicama podijelili jedni drugima. U mojoj grupici svi smo imali slično – trenutak kada su se najslabiji i najnesigurniji u igri ohrabrili ustrajati umjesto odustati iako je ekipa debelo počela gubiti, odnosno kad smo kao tim pronašli ohrabrenje i rješenje za takve momente, za nesigurne, umjesto da ih odbacimo i stavimo negdje po strani. Računali smo sa svakim članom. U tim momentima nije bila bitna pobjeda, a kada smo podijelili međusobno ta iskustva, srca su gorjela i bilo je nešto ipak drugačije u nama. I rekao je taj svećenik – sada je u vama radost jer ste podijelili jedni s drugima nešto životno, podijeli ste svoje iskustvo Boga. Bog je život. Nitko od nas više ne može reći da nema iskustvo Živoga Boga. Oh, ovaj termin bio je prepun takvih iskustava i trebale bi mi stranice i stranice da ih sve izdvojim. To nas nosi dalje, to nam više nitko ne može oduzeti. Možemo samo tako nastaviti jer Bog se nikad ne da nadmašiti u velikodušnosti, ne ostavlja nas – a mi možemo iznova uočiti da kiše padaju, polja rađaju i mi djeca i dalje sanjamo. Prekrasno je biti s djecom koja sanjaju!
De colores
