Već prvog dana tečaja sam u prijateljakom i opuštenom razgovoru s jednim sudionikom osjetio kako mi Bog govori. Kada je pričao kako potiče kolegu s posla da ne psuje, tako što uzme dio njegovog posla, prepoznao sam našeg Gospodina. Tako da mi je već te večeri četvrtog dana Uskrsne osmine srce uzviknulo: Živ je!
Dok sam promišljao kako postati taj čovjek koji se radom žrtvujući za dušu svog kolege, naši duhovnici svečenici su već davali odgovore kroz zanimljive kateheze. Tko sam ja? Kakav je Bog? Gdje je Božja milost u mom/tvom životu? Mislio sam da znam sve odgovore na ta pitanja. Možda sam se baš zato ponovno osjetio poput Savla koji pada s konja? Posebno me se dojmila odvažnost naših pastira da u svojim temama iznosu koje vlastito svjedočanstvo vjere. Uvjerio sam se da nismo toliko različiti već suprotno, vrlo slični u svojim traganjima za Njegovom blizinom. Zato hvala ti Gospodine što si blizu, u našoj svakodnevnici sa svojim vrijednim i vjernim pastirima!
Kolika si samo silno tvoja djela? Koliko li činiš čuda danas u mom životu! Samo neka sam tek posvjestio slušajući nevjerojatna svjedočanstva suradnika – sada i mojih prijatelja! Moje braće! Jer više smo braća po Duhu Svetom nego po krvi! Više sam puta čuo te ponovljene kardinalove riječi, ali i doživio u grupi nepoznatih ljudi, u jednostavnom razgovoru za stolom. Tvoju Riječ koju su lomili svečenici, a njenu istinitost potvrđivati laici svojim životom, mi smo imali priliku spustiti u svoja srca. Prepoznati Tebe u našim životima u pravom jednostavnom zajedništvu Crkve. Nepoznati ljudi postali su prijatelji, a Crkva se pokazala živom zajednicom nas običnih malih vjernika od kojih je svaki jedinstven, dobrodošao, željen, voljen i prihvaćen!
Iako dođoh prazan odlazim pun. Toliko da se čaša moja prelijeva! I radosno klićem poput psalmista: Ne, umrijeti neću, nego živjeti i kazivat ću djela Jahvina.
De colores!
Nikola
