Osvrt na Ultreju koja je održana 9. lipnja 2026 iza večernje Svete mise u župi Blažene Djevice Marije Žalosne Špansko. Okupilo nas se oko pedesetak da bismo slušali svjedočanstvo naše suradnice Ivanke Samardžić: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju Riječ“. Susret smo započeli pjesmom Krist jednom stade na žalu da bismo si osvijestili koliko je važno svjedočiti što Isus čini u našem životu i tako ohrabrivati i osnaživati jedan drugoga.
Ivanka je s puno nježnosti i ljubavi iznijela svoja iskustva nemoći i Božjeg odgovora na vapaje srca. Ono što je najvažnije to nije bio teološki govor nego praktični primjeri kako je u sve većem suradništvu i osobnom odnosu s Bogom rješavala odnose sa supugom, djecom i drugima ljudima koje joj je Gospodin stavio na put. Spoznala je da je puno više htjela nego što je mogla činiti. Posvjedočila je kako je povezanost s Bogom rasla kroz Sv. Misu i čitanje Božje Riječi na način da je otvarala svoje srce, svoje rane, svoje povrijeđenosti i dopuštala Isusu da je liječi. Lijek su bili opraštanje i zahvaljivanje. Na početku je bila prosjak koji moli Boga, a Božja Riječ ju je preobražavala u Kraljevnu koja je uočavala sve ono na čemu može zahvaljivati i sve ono što ima a da nije ni tražila. Počela je slaviti Boga i živjeti trajno zahvaljivanje. Posvjedočila je snagu Svete Pričesti i kako je njezin sin koji je umirao sa samo 38 godina kroz svakodnevno blagovanje Tijela Kristova prešao iz nezadovoljstva i straha u stanje da želi samo jedno „Biti s Bogom“.
Ivanka nam je s puno žara izložila produbljivanje svog odnosa s Kristom kroz molitvu, svakodnevnu Svetu Misu, klanjanje i meditaciju Kristove muke na koju je bila potaknuta preko čitanja zapisa svete Faustine. Naša prava vrijednost je onoliko koliko je Isus bio spreman platiti za nas. Post je jedan od vidova produbljivanja dubokog odnosa s Isusom. Važnost posta je spoznala kada je njezin suprug postio za dvije djevojke da nađu muža. Kroz zajedničko produbljivanje odnosa s Bogom nje i supruga raslo je između njih i međusobno razumijevanje jer su se oboje obraćali Bogu za savjet.
Važnost čistoće naših misli i nakana spoznala je u odnosu prema najmlađem sinu koji je jedno vrijeme proveo tražeći se izvan susreta s Bogom. Iako je bila izvana zabrinuta iznutra je znala da je sve u Isusovim rukama i da će On sve izvesti na dobro. Kroz hagioterapiju je naučila odvojiti osobu od onoga što čini. Test kako prepoznati da smo doista odvojili osobu od onoga što čini je kako ta osoba reagira kada joj nešto kažemo. Ako se osoba opire tada znači da nas osoba doživljava da je kritiziramo ili imamo očekivanja koja joj nisu primjerena. Tako je naučila moliti da Isus promjeni nju i odricati se straha, tjeskobe, osude i vježbala kako doista vjerovati i pouzdavati se u Božju Riječ.
Ponovo je spomenula sv. Faustinu i njezin govor da je Bog Milosrdan, ali i Pravedan. Važan je redoslijed. Ali tko ne uđe na vrata Milosrđa morati će ući na vrata Pravednosti. Iskusila je da bez obzira što nije savršena svaki dan iznova dolazi pred Isusa u iskrenom pokorničkom stavu i traži oproštenje, stoga je sigurna da je na drugoj strani Isus čeka raširenih ruku. Iskusila je svoju vrijednost i da je Isus voli baš onakvu kakova je – neponovljivi original. Komunikacija s drugima ovisi jedino o njenom odnosu s Bogom, ako tu nema prepreka – nema grijeha – komunikacija je dobra.
Na kraju smo imali razgovor u grupama u kojima smo napravili odjek o tome gdje vidimo poveznicu sa svojim životom i koji je oblik produbljivanja našoj duši najbliži. Božji Duh je cijelo vrijeme bio s nama i svjedočio svoju prisutnost kroz mir i snagu koju je u nama podizao. Hvala Ivanki i hvala Gospodinu.
