Dolazak duha gladnih
Tako, sa svih strana lijepe naše, čak i one iseljene i one nikad doseljene, počesmo se, mi radnička mladež sakupljati dana gospodnjeg 10. kolovoza na otoku, kilometražom samo sitno udaljenog od kopna a duhovno, miljama dalekog ovozemaljskom uobičajenom životu. Tog iznimno vrućeg dana, suočeni sa ljetnim gužvama i nervozom, kašnjenjem, noseći svoje kofere po otoku s teretima i brigama radničke mladeži u iščekivanjem osvježenja, većina od nas 106 nosila je izraz lica „šta je meni ovo trebalo“. Pritisnuti raznim kušnjama, izraz lica nije jenjavao toga dana iako se unatoč svim donesenim i novopronašlim teškoćama, jasno osjećao poseban blagoslov, mir koji je polako i gotovo neprimjetno punio naša srca i borio se s izrazom lica da bi ga na kraju i pobijedio dobrodošlicom iskazane, tako snažne i blagoslovljene mudrosti, jakosti ali i blagosti vlč. Andrije i vlč. Petra, krepke pobožnosti fra Mate i sveobuhvatne živosti i straha Božjega vlč. Borisa i vlč. Ivana. Kroz nadolazeće dane su nas svojim budnim okom, savjetom i razumom pratili Ljubica i Ivica Duspara. Na predstavljanju, većina nas je iskazala potrebu za mirom, novim putem, a Bog kao da je u svima navedenim spojio svoje najveće darove Duha Svetoga, pojačao ih na maksimum i darovao nama, umornima i gladnima u tom božanskom miksu. Za naših cca 106 ovozemaljskih osjećaja fizičke gladi pobrinule su se dvije divne žene kojih ćemo se svi s radošću sjećati i zahvaljivati im na daru ljubavi.
Bog priroda i mi
Kroz sedam dana druženja upoznali smo i razmijenili još jedan dar Duha Svetoga, svoja međusobna znanja ali i ljubav koja je bila odgovor na gotovo svako iskušenje ili problem. U tome su prednjačili naši vrijedni i brižni animatori. Stavljanjem sebe na raspolaganje te svojom organizacijom bogatog programa, osim što su nas izmorili, obogatili su naš duh i tijelo zanimljivim predavanjima, svjedočenjima ali i sportskim igrama. Bilo je tu svakakvih tema od pitanja „Tko sam ja“ do „Traganja za vrijednošću“, „Osoba Isusa Krista i milost“, „Kršćanin u svojoj Crkvi“, „Kršćanski život je drugačiji“, „Pozitivna psihologija“, „Sakramenti“, „Duh Sveti“, „Bog u mom životu“, dana u šutnji, brige oko anđela čuvara i njihovih štićenika, ispovijedi i razgovora za kojima srce žudi i duša vapi. Sve je to u okruženju same prirode i svih njenih darova budilo sva zakržljala osjetila. Ti glasni cvrčci, poneki povjetarac, noćni zvuk ćuka, cjelodnevni pjev različitih ptičica, ta maslina i smokva, kamen i bor ali i nevjerojatan spoj nekoliko muzički nadarenih pojedinaca koji su sasvim spontano svakog dana zvučali kao da su mjesecima vježbali, dali su svoj božanski dodir svim organiziranim događanjima. Ipak, svi otvorismo svoje duše posebno u nekoliko izdvojenih noći i jednom jutru koji kao da su prelazili ovozemaljski dah.
Dodir živog Boga
Bilo je to slavljenje Boga i meditacija vlč. Borisa u kojoj osjetismo kako nam Isus daruje svoje srce na dlanu, položivši ga na svojim dlanovima odmah uz naše ranjeno i slomljeno srce, ranjeno samo Njemu poznatim ranama koje pomno navodi i povija ih svojom ljubavlju. Bilo je to Duhom Svetim premreženo, zacjeljujuće polaganje ruku vlč. Petra, klanjanje s vlč. Petrom i meditacijom Ivice Duspare i jutro na molu s vlč. Andrijom u kojima osjetismo živog Boga kako nas ljubi. Bila je to i misa u zalazak sunca za našu Veliku Gospu. Ma bila je to i svaka misa obogaćena našim glazbenicima.
Jer, čuo se plač, jecaj, smijeh, osjetila se bol dubokih rana ali i njihov put prema iscjeljenju. Osjetila se ruka, zagrljaj, toliko potrebno razumijevanje, oprost, podrška, osjetio se Bog, živi Bog i sva njegova snaga ljubavi i čežnje za nama. Naša osjetila a onda i cijelo biće samo je od sebe prepoznalo istinu, istinu u tvrdnji da si „ljubljeno dijete Božje“, bez obzira i upravo takav kakav jesi. Da, upravo takav, pun grijeha i nesavršenosti, pun tereta, zbunjen i izgubljen, slab i sklon padanju. Da, baš takvog te voli i želi uz sebe i daje ti vjeru da uz Njega možeš sve i ničega se ne trebaš bojati. Da, da mu upravo takav možeš prepustiti svoj život i da će ga On urediti za tebe. Da, da će te baš takvog nositi na ramenima kad nećeš moći hodati sam. Da, bez obzira na sve, samo uz tvoju ljubav, volju i predanost, On će te voljeti i voditi. Učimo se strpljenju, poniznosti i povjerenju jer…nismo ostavljeni. On nas voli.
Kako se još osvrnuti na duhovnu obnovu u kojoj osjetiš takvu dimenziju Boga, Isusa i vjere ali i međuljudskih odnosa u doba kada se svi segmenti društva vode i pomalo ozbiljno propadaju nagrizajuće se površnim, ispraznim i izokrenutim vrijednostima. Osobno, ne znam drugačije nego upravo jesam pa kako bude.
Želimo vjerovati da se ova radnička mladež, zabrinuta ali osnažena i ohrabrena vraća u svijet kao lučonoša i nada do ponovnog susreta na roštilju u Sesvetskom Kraljevcu.
Silvija Lažeta
