Evanđelje dana( Mt 21, 23-27)
RAZMATRANJE
“ Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?”Tako su govorili glavari svećenički i starješine narodne. Promišljam o slobodi, najvećem daru kojeg si mi Bože dao,o slobodi bez koje ne bi bilo mira i radosti zbog suživota s tobom. Kad sam prije 15 godina u jednim Ignacijanskim vježbama molila molitvu Predanja, znala sam što želim: Misliti tvoje misli Isuse, govoriti tvoje riječi, raditi tvojim rukama, hodati tvojim nogama. Htjela sam da uđeš u moj život u potpunosti, da presložiš moje prioritete, da svaku misao ti “ pogledaš” prije nego ona rodi plodom: riječju ili djelom. Htjela da budem tvoje sredstvo, ljubav kao ti. Čeznula da te upoznam na djelu. Znalo mi se dogoditi da planiram jedno, a ti preko mene, učiniš potpuno drugačije. I bilo je milosno. Uživala sam u plodovima koji su rasli pod tvojim vodstvom. Ispunjali su me mirom, zadovoljstvom, radošču iako se svi nisu slagali s mojim odlukama, reakcijama, riječima. Meni je bilo važno da se ti slažeš. Ali nisam uvijek mogla korak natrag da bi ti vodio. Proces je to koji će trajati do kraja zemaljskog putovanja. Kad si, prije 13 godina, u sedmom mjesecu trudnoće naše mlađe kćeri, unuke Filipa i Jakova uzeo k sebi, gorko sam plakala. Nisam odmah prihvatila. Došla sam u bolnicu kako bi utješila svoju kćer, a ona je tješila mene. Pitala sam se s kojom “silom” majka može tako mirno prihvatiti odlazak svoje nerođene djece. Kaže meni naša Ivana: Mama, Marijino i ja smo zahvaljivali Gospodinu što su dečki 7 mjeseci bili u mom krilu, što smo im se radovali, što sam im svirala, pjesme skladala… što sad mole za svoje roditelje i buduću braću i sestre, ako se to Bogu svidi. Zadivila me njena vjera. Ali mi je trebalo vremena da i ja tako vjerujem. Kad je prije dvije godine Gospodin uzeo našeg Marka, drugi su se “ divili “ meni, mužu, obitelji i pitali se: kojom “ silom” roditelj može biti miran, prihvatiti smrt ljubljenog dijeteta u cvijetu mladosti? Kad sam prolazila bolna razdoblja dok se najmlađe dijete udaljilo od Crkve, opet su se pitali, ovog puta moji iz obitelji: kako si to mogla? Danas gori vatrom Duha Svetoga jače od mene. Hvala ti Isuse! I kad se komunikacija može nastaviti iako se “ sve intelektualno” ne razumije jer mi ti daješ nov način, utemeljen na duhovnoj povezanosti s tobom, opet se čude: pa kako ga možeš motivirati za ono “ što sam ne vidi i ne zna”? I kad si samnom odlazio u neke obitelji koje su živjele u svakodnevnim svađama , znali su reći: kako ti se da? A kad se stanje počelo smirivati, kad je postepeno blagoslov ulazio u tu obitelj, drukčije su reagirali: Želim i ja upoznati Onoga tko te vodi… tu Silu koja mijenja živote!!! Hvala ti Isuse za želju da se predam tebi i divne plodove tvoje Sile koja mjenja život!!!
