Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti: kao na glavi ulje dragocjeno što slazi na bradu, bradu Aronovu, što slazi na skute haljina njegovih; kao rosa s Hermona što slazi na brdo Sion. Ondje Jahve daje svoj blagoslov i život dovijeka. (Ps 133)
Ova Davidova hodočasnička pjesma podsjetila me na hodočasnički pohod kursiljista pod vodstvom župnika mons. Šime Perića iz Župe sv. Josipa Radnika iz Zadra – Plovanija, Emausu na Krapnju u nedjelju 6. rujna 2015. Dijeleći njihovu čežnju i osjećaje pridružili su im se kursiljisti iz drugih zadarskih župa.

Dugo je vrijeme od vazmene do adventske ultreje, a da se ne vidimo. Predugo je ljeto, a da se ne susretnemo zajedno i s Gospodinom. Nakupi se toliko toga tijekom ljeta što bi mu srce htjelo predati i što bismo jedni drugima željeli reći: koliko jedni drugima značimo i koliko nam je drago što jedni druge imamo za prijatelje. „Da, sestro, brate! Važna si mi, važan si mi! Trebam te! Računam na tebe! Računaj na mene!“
Uistinu, čovjek zaželi biti tamo gdje je Gospodinova nazočnost tako očita kao što je to naš Emaus. Biti kod kuće. Biti Doma. Predahnuti pod sjenicama u sjeni borova i uzdahnuti: „Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim… Blaženi koji prebivaju u domu tvome slaveć’ te bez prestanka!…Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih. Volim biti na pragu doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika.“ (Ps 84, 2-3.5.11-12)
Vjerujem da su i ostali sudionici poput mene doživjeli obilje milosti koja se poput ulja iz Psalma 133. slila na nas i natopila naše duše u tom blagoslovljenom susretu – doživjeti se kao Božja obitelj, moći biti kao djeca, moći biti onakav kakav jesi, ljubljen.
Već činjenica da se broj putnika od prethodne nedjelje do petka trostruko povećao, kako kaže don Šime: „Kanili smo unajmiti kombi, pa mali bus, a došli s velikim autobusom.“, govori koliko nam ovo zajedništvo znači. Gledati oči i ozarena lica sestara i braće s kojima dijelimo istu milost primljenu po Kursilju, biti ispunjen istom radošću i zahvalnošću, znači umnažati je te primati i imati snagu za daljnji apostolat u svakodnevici.
Nije teško biti kralježak u takvoj kralježnici kad se imaš na koga osloniti i kad znaš da te prati molitva brata i sestre koju nisi morao tražiti, jer njihove oči srca vide, osjećaju i znaju ono što je u nama.
O očima, pogledu, srcu i njegovoj čistoći progovorio nam je don Andrija podsjetivši nas na važnost promišljanja o Blaženstvima koja su program našeg kršćanskog života. Svjesni da je moći gledati Boga neprocjenjiv dar i istinska čežnja svakog srca, u razgovoru u grupama podijelili smo tu čežnju i bili jedan drugom poticaj da nastavimo ići naprijed. Bila nam je to istinska Ultreja = Naprijed! Bogu hvala!
De colores!

Ružica Anušić