U Adventu često čujemo riječ Dolazak, Dođi Gospodine Isuse, što proizlazi iz dubine, iz čežnje. Utihnimo i uđimo na prstima i pogledajmo što je u njoj!
„Važan trag koji je Bog ostavio u našemu srcu jest čežnja. Čežnja je za mene kao sidro koje je Bog položio u našu dušu da bismo ga u njoj mogli opaziti. Čežnja je kao reflektiranje Boga u našemu srcu. Kod mi netko kaže da ne osjeća Boga, uzvratim pitajući: ali ipak osjećaš čežnju za Bogom? Već u samoj čežnji osjećaš nešto od Boga. Staviš li ruku na srce i dođeš u dodir sa svojom čežnjom, ti tada nadilaziš ovaj svijet. U svojoj čežnji osjećaš tada u sebi najprirođeniji trag Boga.
U svemu za čim strastveno čeznemo, dodirujemo na kraju krajeva Božji trag u sebi. Svatko od nas poznaje ovu čežnju za zavičajem, zaštićenošću, za srećom, za uspjelim životom, za uspjelom ljubavlju. I kad imamo usrećujuće iskustvo, ova čežnja ne iščezava. Naprotiv, postaje sve veća. Još uvijek postoji više za čim čeznemo. Kad promatramo ovu čežnju u svome srcu, možemo sebi zamisliti da je sam Bog položio ovu čežnju u naše srce zato da nas podsjeti na sebe, da od nas ljudi koji zaboravljamo Boga bude opažen. Mnogi tvrde da nemaju čežnje. Ali neumjereno teže za alkoholom, za odnosom, za važnošću. Neumjerena težnja uvijek je potisnuta čežnja. Tako je neumjerena težnja Božji trag u našoj duši i u našemu tijelu. Neumjerena težnja ne može ozdraviti ne pretvori li se u čežnju. Tako nas mnoge neumjerene težnje prisiljavaju da budemo zagledani u Onoga koji ispunjava našu najdublju čežnju.
Kad u tišini osluhneš u sebe, otkrit ćeš ovu neutaživu čežnju. Ona ti pokazuje da je u tebi nešto onkraj svijeta, nešto božansko. Ni sama sebe ne možeš promotriti, a da se ne susretneš sa svojom čežnjom. Ne možeš osluhnuti u sebe a da u čežnji u sebi ne čuješ Božji glas. Bez naslućivanja Boga u sebi nisi cjelovit, ti nisi ti.
Vlč. Andrija Vrane
