S Kokotičekima razmišljamo o vlastitoj dragocjenosti

dav

„Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.“ Iz 43,4

Zadnji duhovni susret po metodama Kursilja za ovu pastoralnu godinu, održan je 29.05.2018. Odlučili smo još malo nastaviti promišljati o patnji u teološkom smislu, a gosp. Josip Rogulja nam je progovorio kako je on, unatoč svom invaliditetu, dragocjen i Bogu drag.
Kao i uvijek, započeli smo molitvom koju je predvodio naš neumorni suradnik, vlč. Leonardo Šardi. Obzirom smo još uvijek bili u mjesecu svibnju, izmolili smo molitvu „Zdravo Marijo“, a potom je uslijedila tema o patnji u životu Marije, naše Majke i Majke Kristove. Između ostalog, vlč. Leonardo je napomenuo kako je zapravo Marija, bila suočena s patnjom već od samog Isusovog začeća. Naime, nije puno toga razumjela, znala je da još nije u braku a ipak je već trudna. No, nije dramatizirala oko toga već se posve predala Bogu. Naravno da su tu i patnje zbog brige gdje će zapravo roditi; u Betlehemu nikoga ne zna, kako će to sve izdržati, pa onda i onaj težak osjećaj kad svoje dijete mora staviti na tvrdu slamu umjesto u ugodan i udoban krevet.
Sigurno da je nije mimoišla ni briga oko administrativnih stvari, ta nalaze se u stranoj zemlji među stranim ljudima, a tu je i patnja kod prikazanja u hramu. I sve to Marija hrabro podnosi, najhrabrija je bila podno križa. Jaka je podno križa, dobiva i zadatak od Isusa i već u istom trenutku prihvaća biti odgovorna za sve nas. Kad prima tijelo mrtvog Sina, toliko je jaka i hrabra da se nastavlja brinuti za nas.
Promišljanje o patnji u Marijinom životu vlč. Leonardo je završio tako što je Kokotičekima dao mogućnost da pitaju ako im nešto nije jasno. Naši prijatelji su lijepo prihvatili tumačenje o patnji u Marijinom životu i postavili par pitanja.

Nakon razmišljanja o Mariji, gosp. Josip Rogulja, profesor njemačkog jezika u OŠ Šemovec i Osnovnoj katoličkoj školi „Sveta Uršula“, posvjedočio nam je kako se on nosi sa izazovima koje donosi svakodnevica. Zamolili smo ga da nam kaže u čemu on vidi svoju dragocjenost.
Pa nam je tako posvjedočio: „Obzirom na temu ovog susreta, znam da je moja dragocjenost u tome što sam dijete Božje. Svima nam je zajedničko to da nas Bog voli baš takve kakvi jesmo. Svi imamo različite poteškoće, no glavno je da čovjek nikad ne odustane, već da se bori, a onda i sam Bog daje snage. Odrastao sam u velikoj obitelji, rođen sam bez jedne noge, no unatoč tome nikad me u obitelji nisu tretirali drukčije. Štoviše, kao dijete sam bio vrlo živahan i ponekad sam znao praviti i probleme. Zadovoljan sam svojim životom i znam da Bog želi da budemo sretni. Hodam po štakama, igram košarku u kolicima, vozim bicikl s tri kotača, vozim auto i sve se da riješiti. Ljudi se zapravo boje onoga što ne poznaju. Kako radim u školi, znaju me ponekad neobično gledati. No, tada roditelji kroz razgovor vide da sam ok i da moj invaliditet nema veze sa mojom stručnošću. Da budeš učitelj ne trebaju ti nužno baš noge, važno je dobro srce i otvoren um. Ne mislim da mi je svijet nešto dužan jer sam osoba s invaliditetom. Nastojim se izboriti za sebe, ako mogu činim dobro i ne očekujem da bi netko trebao učiniti nešto sličnog za mene.“

Nakon ovakvog jednostavnog i realnog svjedočanstva, Kokotičeki, ali i mi koji se s njima družimo, ostali smo bez teksta. Naravno da su naši prijatelji iz udruge „Kokotiček“ imali pitanja za našeg gosta, a on im je strpljivo i s osmijehom, na svako pitanje iskreno i jednostavno odgovarao. A kako smo sve ovo doživjeli, možete pročitati u našim dojmovima ? Želim završiti ovaj osvrt sjajnim riječima jedne pjesme našeg VIS-a, „Žeteoci“: „To nije tajna, što može Bog. Što drugom daje, teb’ dat’ će On.“

A.S.

Dojmovi
1.Znaš li da si poseban/posebna? Po čemu to znaš?
2.Što ili tko ti pomaže kad ti je u životu teško?
3.Što nam želiš reći za kraj druženja?

Dunja: 1.Jesam posebna, ali ne znam po čemu. 2.Mama ili tata. 3. Se mi je lepo i vidimo se na jesen.
Mario: 1.Znam. Po dobroti, iskrenosti i volim pomagati ljudima. 2.Najviše može pomoći mama ili rodbina. Bog je uz mene kad mi je najviše potreban. 3.Ovo je danas bilo odlično, drago mi je da je bila takva tema, korisno je čuti kak se ljudi nose sa teškoćama. Trebali bi više put pričati o tome.
Melkior: 1.Znam, zato jer ono što mislim to i kažem.2.Imam svoje anđele koji mi pomažu, a to su: učiteljica Ivana makar se nekad posvađamo, zatim Anika i Martina, Leo i moja teta i tri gimnazijalke koje dolaze ovamo volontirati. 3.Ja sam sve rekao.
Sanja: 1.Znam. Svi mi doma to vele,zato jer sam dijete s invaliditetom i Božje sam dijete. 2.Mama. 3.Dođite nam opet i vidimo se na jesen.
Edo: 1.Znam. Tak. 2.Mama. 3.Vidimo se na jesen.
Toni Mar.: 1.Da. To što pomažem doma, makar je nekad teško i vruće, ali isplati se pomoći na polju. 2.Mama i baka. 3.Bilo je lijepo i svi mi budete faljeli.
Mirko: 1.Jesam. Skupljam kemijske i svako jutro idem po kruh. 2.Mama. 3.Za drugi put kak smo rekli, Anika treba napraviti nekaj po pitanju pjevača Vinka Coce.
Tamara: 1.Ne znam. 2.Dragi Bog i mama. 3.Nek Anika da još neku temu.
Mirjana: 1.Znam. Volim se družiti. 2.Brat. 3.Bilo mi je lijepo i došla bum opet.
Mateja: 1.Zam, ali ne znam po čemu, imam dva srca – jedno na ruci jer imam žile u obliku srca i jedno tu „unutra“. 2.Mama. 3.Znaš koga ja poznam – Ivicu Pepelka.
Antonio: 1.Znam. Branim učiteljicu. 2.Tata i Bog. 3.Bilo mi je lijepo i vidimo se na jesen.
Toni Maj.: 1.Znam. Jer znam dobro zagrliti. 2.Sestra i mama i Bog. 3.Vidimo se na jesen.
Vlč. Leo Š.: 1.Znam. Po Kokotičekima. 2.Prvenstveno Bog. 3.Vidimo se na jesen.
Martina B.(volonterka): 1.Znam. Jer imam najbolje prijatelje Kokotičeke i zahvalna sam Bogu kaj me sestra dopeljala sim. 2.Prvenstveno Bog prek sestre. Naravno da su tu i roditelji i suprug, ali najviše On to radi prek sestre. 3.Jako mi budete svi faljeli, lijepo mi je s vama, baš se uvijek tu odmorim i nasmijem i jedva vas čekam na jesen.
Učiteljica Ivana P.: 1.Znam, i na to pitanje svaki put dobivam drugi odgovor. Zahvalna sam ljudima koji mi posvješćuju da moj rad ima smisla. Znam da Bog ima plan sa mnom. 2.Bog mi najviše pomaže, tu je od prvog dana, još prije mog rođenja. Pomaže mi zajedno s djevicom Marijom, a tu su naravno i roditelji, braća i prijatelji. 3.Želim da se lijepo odmorite i ne zaboravite na Boga i nadam se da se svi vidimo u 10.mj.
Josip Rogulja (iznio svjedočanstvo): 1.Znam da sam poseban jer sam dijete Božje i stvoren sam na Njegovu sliku. 2.Bog mi je oslonac i djeluje kroz ljude oko mene. 3.Bilo mi je jako lijepo s vama. Cijeli dan se nisam toliko nasmijao kao sad i baš vam hvala.
Anika(suradnica Kursilja i volonterka): 1.Nisam to znala sve do susreta s Kursiljom i do teme „Tko sam ja?“, gdje mi je Bog preko proroka Izaije 43,4 progovorio koliko sam Mu dragocjena. To znam po tome jer se umije savršeno koristiti sa mojim nesavršenostima. Eh da, moram se nadovezati na sestru; ne bih ja tu ništa mogla da ona nije pristala ići Kokotičekima, tak da je to prvenstveno djelo Božje i drago mi je da se odvažila u ovaj izazov. 2. Najviše Bog. 3.Lijepo mi je s vama i mogu samo reći da nemam pojma što nam donosi jesen.

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content