Formacija je započela Svetom Misom. Župljani su nas radosno primili. Nakon Mise svi smo se međusobno izgrlili kako to već u Kursilju biva. Bilo je predivno ponovno osjetiti tu toplinu iskrenog zagrljaja. Najljepši su zagrljaji u kojima se spoje dva srca koja kucaju za istog. Na samom početku formacije vlč. Andrija preko mobitela nas je blagoslovio i potaknuo da budemo otvorena srca te da nam ova formacija služi za dodatnu izgradnju. U upoznavanju smo imali zadaću razmjenjivati papire sa osobama koje još nismo imali priliku upoznati i ovisno o onome što je zadano nacrtati dio lica. Tako mi je oblik lica nacrtala Ana, osmijeh Dora, uši Mateja, a kosu Luka i tako redom. Iz tog smo upoznavanja dodatno naglasili kako je svatko od nas jedinstven i u Božjim očima predivan. Josip Deglin nam je nakon toga postavljao pitanja koja su nam pomogla da se prisjetimo naših poziva na animatorstvo. Kroz pitanja smo se u zahvalnosti mogli prisjetiti kakvi smo bili kada nas je pozvao i kako nas je kroz to putovanje izgrađivao i iznova dozivao da produbimo svoj odnos s Njime, ali i s bližnjima. Rad u grupi koji je uslijedio dodatno nam je pomogao da uvidimo kako je Bog uz svakoga od nas, kako djeluje u nama i kroz nas te kako je potrebno davati sebe i darivati svoje vrijeme. Pjesmom i molitvom završili smo prvi dan formacije.
Drugi dan formacije započeo je molitvom i pjesmom. Kroz zanimljivu i humorističnu igru osobnosti koju je predvodila psihologinja Barbara Mirković zaključili smo da imamo neke sličnosti sa osobnostima naših najdražih životinja. Leptire volimo jer su slobodni i lijepi, pse jer su vjerni, mačke jer vole spavati i maziti se, a konje jer su brzi i elegantni. Ostatak teme pomogao nam je da dodatno upoznamo i prihvatimo sebe i tako dopustimo Gospodinu da nas potiče na rast svojom ljubavlju. Podsjetili smo se da smo ljubljena djeca Božja i da smo Bogu zaista potrebni jer je uz sve ljepote svijeta poput zvijezda, planina i zalaska Sunca htio baš nas. Prodrli smo i u naše dubine. Dotakli naše nesigurnosti i strahove, razmislili kako raditi na njima i kako se dodatno mijenjati na bolje. Svoje smo križeve dobili s razlogom. Svaki je križ jedinstven i potreban kako bismo rasli u svetosti. Psihologinja Barbara potaknula nas je da pišemo dnevnik zahvalnosti. Dnevnik u koji bismo zapisivali stvari koje nas raduju, izgrađuju i sve ostale stvari koje su nam od Boga milosno darovane. U grupama smo dodatno upoznavali jedni druge i raspravljali o svojim talentima te kako ih koristimo. Poticali smo jedni druge na služenje u Kursilju i svojim smo kratkim svjedočanstvima dodatno potvrdili tu veliku Božju prisutnost i providnost u našim životima. Došli smo do zaključka da u životu treba imati strpljenja i vjere te da sve dolazi postupno kada Bog to smatra najboljim za nas. „Korak po korak“ rečenica je koja to najbolje opisuje. Nakon plodonosnog rada u grupi i ručka uputili smo se van. Tu nas je dočekao vedar dan i nasmijan Josip spreman za ples i igre. U svima se odjednom probudio natjecateljski duh i razigranost. Uz igru i ples svi su se opustili i još bolje zbližili. Radosni smo se uputili na temu vlč. Tomislava Šaguda. Ispričao nam kako je dobio poziv i ohrabrio nas je da u svojim životima prepustimo sve putove Bogu i Njegovoj volji. Potaknuo nas je da molimo za tu Božju volju i da strpljivo gledamo kako Bog djeluje. Boga nam je opisao kao tihi lahor, a ne olujni vjetar. Naglasio je da trebamo dopustiti ljudima da nam Bog preko njih govori. U radu u grupi dotakli smo temu životnog poziva i jedni smo sa drugima podijelili želje za koje mislimo da su nam u srca zasađene od Boga. Složili smo se kako Bogu nikada ne smijemo zatvoriti srce za redovnički ili svećenički poziv, ali da s druge strane imamo slobodu koju nam Bog u svojoj milosti daruje. Vlč. Šagud u klanjanju za vrijeme meditacije zamolio je Gospodina da nam pomogne da ga slijedimo Gospodina i da u našim životima ukloni sve ono što nas u tome sprječava. Ivana Šarušić u svojoj je temi dodatno naglasila da trebamo slijediti Gospodina, da se trebamo davati i da se u tom davanju ne štedimo. Svojim životima drugima svjedočimo tu neizmjernu Božju ljubav. Postojanje Boga možda nekome ne možemo tako lako dokazati, ali svatko od nas upravo na primjeru svoga života može potvrditi da Bog zaista postoji. Ivana nam je ispričala kako je Bog nju pozvao na djelovanje u Kursilju i kako joj je na tom putu dao snage da se nosi sa pojedinim preprekama.
Tko, zar ja?
– I Gospodin reče: Idi, a ja zajecam: Ovdje sam. Pošalji me.
Potaknuti smo odazvati se ići upravo onamo kamo nas Krist šalje. Onamo gdje smo potrebni. Sa tom misli završio je drugi dan formacije.
Zadnji dan formacije započeo je molitvom časoslova. U interaktivnoj radionici koja je uslijedila Krešo i Josip svojim su primjerom razgovora ukazali na moguće ishode rada u grupi. Ostatak je animatora trebao uočiti moguće prepreke, ali i dobre strane razgovora sa sudionicima. Radionica nas je potaknula da radimo na svojem načinu animiranja u grupi, ali i da se prijavimo za animiranje na nadolazećim tečajevima. Formacija je završila nedjeljnom Misom. Zagrljaja je bilo još i više jer je na formaciji došlo do novih prijateljstava. Puni Duha otišli smo svatko svojim putem ohrabreni i spremni za djelovanje u svojim obiteljima, društvu i Crkvi. Kroz formaciju smo bolje upoznali sebe, bližnje, a isto tako i Boga. Gospodin vraća stostruko, vrijedi izdvajati vrijeme za služenje.
