„Nemaš vremena?
Blago tebi, jer Krista upravo zanimaju takvi kao što si ti…“
Sv. Josemaria Escriva
Naoružana sa svega 30 slova, želja mi je probati opisati ono što sam doživjela na
Krapnju, na 5. obiteljskom susretu Kursilja. I dok s tom željom već duže nepomično stojim
nad praznim papirom, stiže mi jedan video snimak na mobitel. Gledam i plačem. Neki, do
prije sedam dana meni nepoznati ljudi, mašući skaču u more, u odjeći, dok naših 20–ak
obitelji, stojeći na palubi broda, odlazi svojim kućama...To su bili naši animatori, obični ljudi
još običnijeg života koji se samo razlikuju po tome što neobično iskreno ljube čovjeka i to
pokazuju svojim djelima i životom.
No, ispočetka bi to bilo ovako.
Gdje je god Bog, ondje će biti i lijepo. To je sve što sam imala na umu kada sam došla sa
svojom obitelji na Krapanj. Očekivala sam tu ljepotu. Dobila sam i nju i mnogo više od toga.
Sveta misa, predavanja, rad u malim grupama, vrijeme za odmor i zabavu te zajednički
obroci bili su sastavni dio svakoga dana. Pored toga, bio je i neki suptilni dodatak u svakom
danu koji nas je poput onog „Ilijinog“ vihora nečujno oblikovao, tesao, mijenjao…
Prvo su nas dočekali s temom „Tko sam ja?“. Uvijek sam se pitala što to zapravo znači
potpuno se otvoriti Duhu i kako se to radi? Čini mi se kako drugi uvijek dožive mnogo na
sličnim predavanjima, a ja se zapetljam u svojoj glavi sa svojim mislima i nerijetko ne
stignem do srca. Ovaj put sam uspjela iz glave u srce poslati samo želju da bih htjela izići iz
mlakosti vjere i života kojeg živim. Prije dolaska na Krapanj nisam imala vremena da se
zaustavim i promišljam duboko o svojemu životu nego sam po sigurnim, tradicionalnim
tračnicama koračala dan po dan. Ne znam točno kojeg dana i ne znam što sam točno
drugačije učinila nego nekada ranije nakon sličnih predavanja, ali dobila sam odgovor u srcu
kako uopće nisam ona koja sam mislila da jesam. Nikada ranije nisam tako snažno doživjela
Isusove riječi„ Istina će vas osloboditi“, kao tada. Mislila sam da pomažem, a zapravo sam
kontrolirala sve i svakoga oko sebe; Mislila sam da volim djecu, a voljela sam samo njihove
dobre postupke; Mislila sam da se dajem u braku, a zapravo sam se davala kontrolirano kao
bi prvenstveno sebi ugodila. Kako je rekao pater Antun Volenik koji nam je držao
predavanje: „Što više znam istine o sebi, to mi je lakše u odnosu s drugima.“. I zaista je tako.
Da nas je netko sa strane pogledao, nikada ne bi pomislio da smo grupa ljudi s teretom
svakodnevice koji su došli tražiti pomoć i mir jer smo se, učeći o sebi, jako puno i smijali. S
animatoricom, psihoterapeutkinjom Nikolinom Essert upustili smo se u „nabavu stola“, što je
bila jedna od radionica o očekivanjima u braku. Nedostatak bračnog ljubovanja smo istaknuli
kao područje najvećih problema u našim brakovima. O tome smo “bez cenzure i celofana“
razgovarali i na ženskoj večeri. Kako je bio zarazan i iskren taj smijeh. A tek glasan. Odakle
izvire ta sloboda da o najintimnijim doživljajima razgovaram sa ženama koje sam poznavala
samo četiri dana?! Na Krapnju se stalno provlačila i misao da smo ljubljena djeca Božja, a samo dijete u meni može onako iskreno govoriti i bez osude slušati. Kako je to dobar osjećaj…
Već odavno kući imam knjigu o teologiji tijela. Uvijek me to asociralo na neku zamornu
teologiju pa je nisam čitala. Na Krapnju sam, iz iskustava drugih kao i sa predavanja uspjela
shvatiti kakvo neotkriveno blago se krije živeći tu teologiju tijela u braku i jedva čekam
upustiti se u otkrivanje te bračne punine, po naputcima svetoga Pape Ivana Pavla II. Pozvana
sam svom bračnom partneru pokazati Božju ljubav preko sebe i svojih postupaka. Kakav
izazov! Smješna je naša iluzija kako možemo drugoga natjerati da bude „po mome“, a pritom
da nam bude lijepo u braku. Ne možemo drugim upravljati, nego se možemo samo darivati.
Misao koju također nosim duboko u sebi jest kako nije dovoljno voljeti, nego se naš
supružnik treba osjećati voljenim. Nakon Kursilja, supruga gledam nekim drugim očima i
osjećam kakvu nam je ljubav i priliku Bog iskazao kada nas je pozvao da živimo sakarament
ženidbe u punini.
Ono što je samo srce Obiteljskog tjedna jest rad u malim grupama. Tu smo najviše dobili jer
smo se iskreno otvorili, ogolili. Možda ćemo s vremenom i zaboraviti sve što smo izrekli i
čuli, ali onaj osjećaj maksimalne prihvaćenosti i slobode trajno je urezan, vjerujem, u
svakome od nas.
Ukratko, na Krapnju sam osjetila sebe, onakvu kakva zaista jesam i kao takva sam
komunicirala s drugima bez straha od bilo kojeg vida „promašaja“, a to je zaista mnogo.
Dobila sam od Boga na dar milost novoga početka. Osjećam se kao da sam dobila plaćenu
kartu za najbolje putovanje na svijetu koje će početi odlaskom s Krapnja i jako se radujem
zbog toga.
Bila sam ranije dosta puta na različitim duhovnim obnovama i uvijek to bude jako lijepo, ali
iskustvo Kursilja mene je odvelo dublje u mene samu, a to znači bliže dragom Bogu. Željeći
naći Boga, našla sam sebe.
Čitam napisano i uviđam kako mnogo toga nisam spomenula što je u meni ostavilo dubok i
trajan trag tog čudesnog tjedna.
Kako su slova nemoćna za iskazati veličinu i hvalu Bogu za život i prisutnost na Krapnju don
Andrije, tog radosnog Božjeg čovjeka...Nisam spomenula ni koliko su vrijedno radili i brinuli
nad milijun sitnica naši rektori, Nenad i Silvija. A tek posebnost večeri kada smo obnovili
bračne zavjete te se nakon toga upustili u plesnu večer. Bilo je plesa i pjesme na Balu anđela
kada nam je iznenađenje priredio don Andrijin brat koji je zasvirao na harmonici, a mi
zapjevali domoljubne pjesme osjećajući zajedništvo hrvatskog čovjeka, ma gdje on živio…
Svaki dan smo slušali svjedočanstva animatora u kojima su nam osim iskustvenih riječi
pokazali i suze. Sjećam se i nadmetanja tko će više zasukati rukave kako bi očistili šljive za
pekmez kojeg su vrijedne kuharice danonoćno kuhale. A kako ne spomenuti one divne
djevojke koje su čuvale djecu? Voljela bih vidjeti njihove roditelje i pitati ih kakve su
odgojne metode koristili jer su zaista ostavile dubok dojam i nadu kako mladost može biti
lijepa. A naša djeca? Mislim da su oni, više od ikoga drugog, na Krapnju doživjeli iskustvo
predukusa raja – cjelodnevno bezbrižno druženje s prijateljima u prirodi i slobodi, u
beskrajnoj igri...
Vjerujem kako odlazak s Krapnja, za sve one divne ljude koje sam upoznala, ne predstavlja
kraj, nego upravo početak svakodnevnog rada u radosti na putu u beskraj…
Zadnja misao ovog osvrta, ujedno je i prva rečenica koju sam zapisala kada smo došli na
Krapanj, a izgovorio ju je don Andrija: „Bože, divno si nas stvorio, još divnije obnovio.“
Bogu hvala i slava!
Adrijana
