Zadar. Neosvojive zidine stoljećima stoje oko jezgre ovog prekrasnog grada i pružaju
mu zaštitu od juga koji ga udara sa svih strana u maglovita i kišna jutra kasne jeseni.
Iako izvana hladnog izgleda, poput neke tvrđave, koja kao da ti želi svojom snagom
reći ne ulazi ovdje, nisi dobrodošao, skupina mladih animatora odlučila je učiniti baš
suprotno i zaputiti se na svojevrsnu avanturu.
Kažu da sve ono lijepo ne dolazi lako u životu. I sami smo se uvjerili u to kada smo u
petak još za mraka krenuli u to, do tada nam još nepoznato, iskustvo. Maleni bijeli
kombi, također čovjeku naoko hladan i neprivlačan, polako se vukao od kvarta do
kvarta u Zagrebu. No nakon svakog kraćeg stajanja počeo je sve snažnije živjeti,
svakim novim animatorom koji je u njega ušao, pjesma je bila sve glasnija. Naravno,
velik pljusak, poledica, a na nekim dijelovima čak i snijeg, pokušali su usporiti ovu
toplu snježnu pahulju na četiri kotača. Vozač zapravo i nije imao problema, jer su
zbog uzbuđenja svi suvozači gledali mrtve kuteve, stanje na cestama i alarmirali ga
kada ga netko pretiče. Već se dao naslutiti duh zajedništva. Osim lošeg vremena, na
ulazu u Zadar dočekala nas je i velika gužva. U tih par sati baš kao da je sve bilo
protiv nas i činilo se da ni mi nećemo moći osvojiti te slavne zidine.
Ti parkiraj ovdje, mi ćemo trčati, vadi laptop, predstavljamo se, puštaj drvence, sviraj
pjesmu, ide prva tema. Više se činilo da je naš rektor Filip izbornik reprezentacije
nego rektor krizmaničkog tečaja, ali dozvolit će te mi, po definiciji te dvije uloge su
vrlo slične. Sudionici su sjedili u krugu i mislim da bi najbolja usporedba njihovih lica
u tom trenutku bila ona s vremenskim uvjetima koje smo gledali kroz prozor. Također
smo za početak odigrali prigodnu igru, vjetar puše. No taj vjetar i dalje nije otpuhao
tremu od sudionika. Zajedno s Drvencima, don Igor je odradio temu Tko sam ja?.
Kako opisati don Igora? Mislim da je najjednostavnije reći da su sudionici zajedno s
animatorima ostali bez riječi. Vrlo autoritativan, snažan u riječi, a opet tako blag, don
Igor kao da nam je zapovjedio da shvatimo svoju unikatnost. Bilo je to jedno
prekrasno osvježenje i smirenje nakon burnog jutra. Od tog trenutka zidine su počele
padati. Na svu sreću nam je sjemenište pružalo velik prostor, jer rad u grupama je
bio toliko žustar, glasan i plodonosan, da je svakome bila potrebna njegova učionica.
Odmah nakon toga nastavili smo s Kursiljo niti i Hrvoje je posvjedočio o svojem
nekadašnjem, sadašnjem, ali i budućem traganju za vrijednošću. Shvaćajući
ozbiljnost godina sudionika s kojima je tim radio, otvoreno su animatori govorili svoja
iskustva i padove, no ideja koja je zaživjela u mladima već prvog dana je ta da
njihovu vrijednost ne određuje Nike trenirka, Hugo Boss kapa, cigareta u ruci ili riječi
onih koji se važni praviti moraju, jer važnost nisu našli. Mladi su počeli uviđati da ovo
nije skupina koja ih je došla ocjenjivati na temelju njihovog znanja iz vjeronauka ili
teologije. Shvatili su da su kroz zidine prošli njihovi prijatelji, s kojima se mogu poistovjetiti, razgovarati pa i popiti kavu u pauzi od programa. Kako bolje nastaviti
traganje za vrijednošću nego razmatranjem Izgubljenog sina/Milosrdnog oca. Don
Igor ponovno je pripremio nešto drugačije. I animatori i sudionici čuli su ovu
prispodobu sigurno više puta kroz život, pa možda ju čak i razmatrali. Ali misao koju
smo ponijeli sa sobom dok smo hodali u blagovaonicu na ručak bila je trenutak kada
Milosrdni otac sjedi ispred svoje kuće i čeka. Kada vidi sina u daljini on potrči prema
njemu. Kako jednostavno zvuči, naoko i ne nosi neku poruku, no jedna stvar koju su
animatori primijetili u tom trenutku, bila su pitanja sudionika o ispovijedi. Siguran sam
da onaj koji ovo čita, shvaća težinu prethodne rečenice. O ručku bi bilo potrebno
napisati poseban osvrt, jer potrebno je samo reći da smo svi kolektivni imali potrebu
ubiti oko nakon toga. Velika je to milost bila, a o toj Milosti nastavio je don Igor
sljedeću istoimenu svećeničku temu. U rangu najboljeg profesora filozofije i teologije,
don Igor je pripremio temelje za sljedeću laičku temu – Kršćanin u svojoj Crkvi.
Marko je objasnio u svojoj temi kakvu Milost on prima u davanju sebe za zajednicu i
zapravo je svima nazočnima postalo jasno od kuda Marku konstantan osmijeh na
licu. Pa zar stvarno kroz toliki rad, umor, volontiranje i neiscrpno žrtvovanje za druge,
može uroditi osmijehom? Kršćanski život je drugačiji, koju je naša Bračanka
Mandalena kroz toliko nježnosti prenijela mladima, da je rad u grupi bio prožet
emocijama i iskrenošću, dao je upravo odgovor na to pitanje. Zaista jest drugačiji,
zaista nije lak, ali nesumnjivo da su ovi mladi na temelju i njenih riječi poželjeli baš
taj život, usprkos svim onim vrstama života koje im današnji svijet nudi. Kako
zahvaliti nakon ovakvog dana u kojem je, začudili bi ste na temelju napisanih riječi,
sve sažeto opisano? Samo je jedan način, zamoliti našu Nebesku Majku da prenese
zahvale našem Nebeskom Ocu. Krunicu je dodatno uljepšalo i to što je bila pjevana,
a Kursiljo duh osjetili smo i u pripremi krunice kada su nam prijatelji i suradnici iz
Zagreba preko mobitela objašnjavali tonalitet u kojem moramo pjevati. Naravno,
program smo završili Svetom Misom, koja je na umorna lica svih prisutnih stavila
umirujuć osmijeh. Večera je prošla u prekrasnom ambijentu u kojem se nije dalo
razaznati tko koga animira. Vidjeli smo da danu nije kraj, ali smo opet ostali
iznenađeni kada su sudionici (unatoč ponudi da odu na odmaranje) ostali zajedno s
animatorima u kasnovečernjim društvenim igrama. Raspon od 12 sati pokazao je
kako Bogu zaista ništa nije nemoguće, jer u tako kratkom razdoblju animatori ne
samo da su zadobili povjerenje sudionika, već i njihovu znatiželju, otvorenost,
razigranost i onaj istinski JA o kojem smo slušali na početku dana, tada još tmurnih
lica. Spavanje.
Subota, nov dan, i ne više isti ljudi. Ljepota ovog tečaja također je bila i zajednički
smještaj u sjemeništu animatora i sudionika. Umjesto krmeljavih očiju i pognutih
glava, za vrijeme pranja zubi i na doručku mogla se čuti samo pjesma i osmijeh
(napominjem, tada još nismo ni kavu popili). Dan smo započeli molitvom, ne više
onako tihom i kroz mumljanje, već glasnom i punim plućima. Tko je taj Krist, kako mi
zapravo Njega vidimo? Pitanje zapravo zahtjeva subjektivan odgovor kojeg su
animatori od sudionika dobili u grupama nakon još jednog umjetničkog
svjedočanstva don Igora. Mladi i zaigrani, pauzu su sudionici iskoristili za još jednu igru s animatorima koji su s upitnicima nad glavom promatrali promjene svojih
prijatelja. Naša Marija protumačila je što napraviti nakon cijelog ovog uvoda u
ovakav život, kako to produbiti i koje ti alate i oruđa Bog daje na tom putu. Ponovno
je zaintrigirala mlade za ispovijed i tko god je prošao sjemeništem nije ostao lišen
pitanja: a ča, moga bi i ti sa mnon na Ispovid? Don Igor učvrstio je znanje naših
mladih temom o sakramentima kršćanske inicijacije, otkrio nam tajnu njihove
važnosti i utemeljio nestanak straha od ispovijedi nadovezujući se nakon ručka na nj
u Pokorničkom Bogoslužju. Ispovijed smo započeli pjesmom, zapravo, animatori su
pjevali. Mladima je glava bila suviše u ispitu savjesti da bi se već tada uključili. No
kako je vrijeme odmicalo, počelo se oriti kapelicom Naš Bog je velik. O da, pjevalo
se i pjevalo sve do Filipove teme Kralježnica. A onda se malo i plakalo. No ne iz tuge
ili boli, zapravo sasvim suprotno, emocija je bila toliko snažna u tim mladima da je u
jednom trenutku morala izaći kroz suze van. Bila je to izvrsna priprema za klanjanje
koje je uslijedilo. Živi Krist pred tobom, Živi Krist u ljudima oko tebe, a uskoro na misi
i Živi Krist u tebi. Ma stvarno se čovjeku javi ono poznato pitanje u glavi: Koga da se
bojim? Bio je to poseban dan, u najmanju ruku čudesan. No izrazi lica mladih kada
smo im objasnili da gosti koji su nam se pridružili, animatori Kursilja sa krajnjeg
sjevera i juga Hrvatske, davali su nam doznanja da su shvatili kolika je važnost tog
vikenda. Koliko samo njima nepoznatih ljudi za njih moli, a neki su odlučili potegnuti
iz stotinama kilometara dalekih krajeva, samo kako bi ih upoznali i proveli vrijeme sa
njima kroz društvene igre. Dan smo priveli kraju i otišli na spavanje.
Dan Gospodnji. Nedjelja. Atmosferu od prijašnjih dana prenijeli smo i na ovaj
posljednji dan. Nakon droučka još smo se jednom zahvalili na ovaj puta sunčanom
jutru i ugodnom spavanju kroz noć. Duh Sveti djelovao je od prve sekunde same
pripreme ovog tečaja, a Njegovo djelovanje nam je, kao svoju zadnju temu, objasnio
još jednom don Igor. Nadahnuta tim istim Duhom, Dorotea nam je ispričala svoj
apostolat. Svoje djelovanje u službi Kristovoj prenijela je u toj razini na mlade da su i
oni sami odlučili postati apostoli, gorljivi zagovaratelji Krista i Njegove Riječi. Kako se
bližio kraj programa, ponovno kao da su se vratila ona tmurna lica, no ovaj put više
kod animatora. Jednostavno smo svi stvorili cijeloživotne konekcije i postali prijatelji.
Što to znači prijatelj najbolje nam je objasnio naš rekor Filip u zadnjem svjedočanstu
– Kasko, prijateljska zajednica. Njegova svaka riječ nije trebala biti opravdana, jer
sve što je govorio sudionici su i vidjeli ali i doživjeli u posljednja tri dana. Kako je
tečaj prošao i u tematici Krapnja, više su sudionici znali o samom Krapnju
(zahvaljujući Instagramu) nego sami animatori. Dojmovi su prošli u suzama i
prekrasnim riječima zahvalnosti don Ante koji je kasnije blagoslovio i podijelio
Križeve sudionicima, sada punopravnim članovima završenog Kursiljo tečaja.
Tečaj je završio oko 13:30 sati no sve vam govori to da su na malom košarkaškom
igralištu u sred onog zidinama ograđenog Zadra, i sudionici i animatori ostali u
pjesmi i zagrljaju do kasnih popodnevnih sati. Zaista Zadar živi, živi Krista i želi ga
prenijeti dalje, jer iako kroz povijest zidine nisu pale stoljećima od ljudske ruke, Bog
je i tu pokazao svoju veličinu i poslužio se malim ljudima kako bi ih srušio i razotkrio
srca ovih prekrasnih mladih ljudi. BB.
