Žureći s posla na autobus u Špansko, bio sam uvjeren kako sam nešto zaboravio. Na putu sam se sjetio kako nisam svojima rekao gdje idem, ali dobro, tome služi mobitel. Tridesetero članova Kursilja zaputilo se autobusom prema moru. Već tada se osjetila potpuno drugačija atmosfera od one svakodnevne: usporenija i toplija.
Ne znajući program susreta, bio sam uvjeren kako ćemo na moru imati puno slobodnog vremena. Osim nogometa, košarke, odbojke i sunčanja (jer još nije vrijeme za kupanje) moramo popuniti vrijeme nekom posebnom igrom za sve. A za pusti otok (jer u to doba stanovništvo otoka možeš nabrojiti na prste jedne ruke), idealna opcija je najbolja igra koju sam ikada igrao u svome životu: Lov na blago. Čitajući tih dana misao: “Svakom čovjeku je suđeno da pronađe blago, a samo onaj koji sluša svoje srce će blago uistinu i naći.”, bio sam siguran kako je ta igra pun pogodak. Još prije tri tjedna sam na internetu potražio sve moguće znamenitosti otoka i zagonetke koje bih mogao povezati s njima. Našao sam se s prijateljem koji je od malih nogu provodio ljetovanja na tom otočiću kako bi mi rekao koja još atraktivna mjesta postoje. Pripremio sam kuverte s pitanjima i osmislio igru do u najmanje detalje. Čekao sam trenutak kad ću iznenaditi sve prisutne. I onda se iduće jutro pojavio fra Ante i rekao kako smo došli na duhovne vježbe – u šutnji. Pa kako ću ja šuteći objasniti pravila igre i kako će se ljudi sporazumijevati? Zar sav trud pada u vodu? I zanimljivo, istog trena me oduševila ta ideja. Unatoč nepotrebnom pripremanju igre i nadanju da ću čuti zanimljiva svjedočanstva. Baš zato što je šutnja u mom životu nešto potpuno novo, totalno mi je osvojila srce. Naglasak je bio na nama samima, nije bilo bitno što će nam netko reći, već što nam Bog govori. Trebalo je samo dati vremena Isusu. Nikada nisam imao mogućnosti toliko razgovarati s Bogom. Osluškivati Ga u svemu što je stvorio. Svaka neizgovorena misao je bila kvalitetnija. I koliko god se trudio da se ostvare moje želje, Bog me uvijek zagrli i pokaže kako On za mene ima nešto bolje. Ništa se nije ostvarilo onako kako sam zamišljao, a dobio sam daleko više od mojih očekivanja, istinsku radost, prisutnost Gospodina. Mogu samo reći velika hvala fra Anti što je vodio najljepšu igru u mom životu, što nas je doveo do cilja gdje smo svi pobjednici jer smo pronašli svoje blago.
I sam sebi se čudim kada kažem kako sam bio pet dana na moru za vrijeme kiše i vjetra, a nikada se bolje nisam proveo. Na povratku smo svratili u Udbinu u Crkvu hrvatskih mučenika. Bolji scenarij cijelog putovanja ne bi zamislio ni najbolji redatelj. Normalno kad je ovo režirao Najveći. To je snaga Duha. Za one koji su bili, znaju što znači: “Osjećam se dobro”.
Hrvoje Brčić
