Redovito se na našim druženjima, posebno trodnevnim tečajevima pojave vesele zgode i nezgode kojima se smijemo nekoliko dana, a onda ih naprosto – zaboravimo. A šteta ih je zaboraviti, jer one su sastavni dio cjelokupnog doživljaja Kursilja. To je osnovni razlog zbog kojeg bih želio da neki od njih ostanu ne samo zabilježeni, već i prepričani drugim suradnicima i bivšim polaznicima. Možda i njih razvesele. Zato ovdje sada donosim dvije anegdote koje sam zabilježio nedavno. Anegdote su stvarne, ali u njima ne navodim prava imena sudionika i mjesto gdje su se dogodile, da se netko eventualno ne osjeti pogođenim.
Želio bih da se i drugi suradnici jave i podijele s nama koju od svojih anegdota s nekog našeg druženja.
Krunoslav Milas
Nakon tečaja na kome se okupio relativno mali broj polaznika, suradnici za stolom razgovaraju s mjesnim župnikom. On, objašnjavajući zbog čega se malo starijih ljudi iz njegove župe pojavilo na tečaju, na kraju mudro zaključi: «Pojma nemate kako je meni teško s ovim ljudima. Sve su vam to ‘zelenokaderaši’»!!!
Napomena mlađima koji možda nisu čuli za izraz «zeleni kader»: radi se o vojnicima Austrougarske monarhije, koji se tijekom prvog svjetskog rata, a nakon dopusta kod kuće, više nisu željeli vratiti na front, pa su se, potaknuti idejama Oktobarske revolucije u Rusiji, skrivali od vlasti po šumama oko svojih sela i živjeli od pljačke i pomoći seljaka.
Na jednom tečaju u Hercegovini, jedna se suradnica u nekoliko navrata žalila rektoru kako joj je teško sjediti blizu drugog suradnika (a bila je gužva za stolovima i oni su se praktički cijeli dan gotovo leđima dodirivali) jer njemu neprestano krče crijeva. On je, jadan, bio upravo na dijeti, gotovo ništa nije jeo, a tijelo (mislim želudac i crijeva) traže svoje. Konačno je sama pronašla rješenje: kad je tijekom odmora netko od polaznika donio tepsiju vrućeg bureka, ona priđe svom kolegi suradniku i ponudi ga riječima: «De bola, uzmi nešto bureka da ti crijeva više ne štropoću!»
