Redovito se na naÅ”im druženjima, posebno trodnevnim teÄajevima pojave vesele zgode i nezgode kojima se smijemo nekoliko dana, a onda ih naprosto ā zaboravimo. A Å”teta ih je zaboraviti, jer one su sastavni dio cjelokupnog doživljaja Kursilja. To je osnovni razlog zbog kojeg bih želio da neki od njih ostanu ne samo zabilježeni, veÄ i prepriÄani drugim suradnicima i bivÅ”im polaznicima. Možda i njih razvesele. Zato ovdje sada donosim dvije anegdote koje sam zabilježio nedavno. Anegdote su stvarne, ali u njima ne navodim prava imena sudionika i mjesto gdje su se dogodile, da se netko eventualno ne osjeti pogoÄenim.
Želio bih da se i drugi suradnici jave i podijele s nama koju od svojih anegdota s nekog naŔeg druženja.
Krunoslav Milas
Nakon teÄaja na kome se okupio relativno mali broj polaznika, suradnici za stolom razgovaraju s mjesnim župnikom. On, objaÅ”njavajuÄi zbog Äega se malo starijih ljudi iz njegove župe pojavilo na teÄaju, na kraju mudro zakljuÄi: Ā«Pojma nemate kako je meni teÅ”ko s ovim ljudima. Sve su vam to ‘zelenokaderaÅ”i’Ā»!!!
Napomena mlaÄima koji možda nisu Äuli za izraz Ā«zeleni kaderĀ»: radi se o vojnicima Austrougarske monarhije, koji se tijekom prvog svjetskog rata, a nakon dopusta kod kuÄe, viÅ”e nisu željeli vratiti na front, pa su se, potaknuti idejama Oktobarske revolucije u Rusiji, skrivali od vlasti po Å”umama oko svojih sela i živjeli od pljaÄke i pomoÄi seljaka.
Na jednom teÄaju u Hercegovini, jedna se suradnica u nekoliko navrata žalila rektoru kako joj je teÅ”ko sjediti blizu drugog suradnika (a bila je gužva za stolovima i oni su se praktiÄki cijeli dan gotovo leÄima dodirivali) jer njemu neprestano krÄe crijeva. On je, jadan, bio upravo na dijeti, gotovo niÅ”ta nije jeo, a tijelo (mislim želudac i crijeva) traže svoje. KonaÄno je sama pronaÅ”la rjeÅ”enje: kad je tijekom odmora netko od polaznika donio tepsiju vruÄeg bureka, ona priÄe svom kolegi suradniku i ponudi ga rijeÄima: Ā«De bola, uzmi neÅ”to bureka da ti crijeva viÅ”e ne Å”tropoÄu!Ā»