Kako o jedinstvenosti pričati onima koji ne znaju što znači riječ „jedinstven“?

27.05.2019. održali smo 3.susret po metodama Kursilja za korisnike Centra za odgoj i obrazovanje „Zajezda“. Kao i uvijek, srdačno nas je dočekala prof. Ivana Bolšec.
Odlučili smo krenuti sa temama koje se inače provlače kroz jedan tipičan Kursiljo tečaj. Vjerujemo da ćemo do kraja iduće pastoralne godine uspjeti obuhvatiti većinu tema. Tako smo ovaj put krenuli sa temom „Tko sam ja?“ koju je jednostavnim riječima, mladima približio povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihove obitelji Varaždinske biskupije, vlč. Leonardo Šardi. Dok je suradnica Kursilja, Ivana Krajačić posvjedočila o svom traganju za vrijednošću.
Susret smo započeli s molitvom, a zatim smo našim mladim prijateljima stavili pjesmu VIS-a „Proroci“ „Božje djelo“. Moram priznati da smo zamijetili koliko smirujuću ulogu ima glazba na dušice ovih mladih ljudi. Doista su se svi po redu umirili i pratili spot i riječi pjesme. Zatim je vlč. Leonardo započeo izlaganje pitanjem mladima, znaju li možda tko im je dao ime. Na to pitanje su mladi spremno odgovorili kako su to bili roditelji ili netko od članova obitelji. A jedan sudionik je naglasio kako nam je ime dao Bog. Na taj odgovor vlč. Leonardo se spremno nadovezao, pojasnivši kako smo mi darovani roditeljima, Bog nas je stvorio i čuva nas od našeg prvog trenutka postojanja i uvijek za nas brine. Između ostalog naglasio je kako nas je Bog urezao u dlan svoje ruke, On zna ime svakoga od nas i svatko od nas Mu je važan. Naime, svakoga od nas je stvarao posebnom ljubavlju, svatko od nas ima poseban otisak otisak prsta. Nitko od 7,1milijardi ljudi na svijetu nema otisak prsta kao ti i ja. Svatko je jedinstven u Božjim očima i svatko od nas ima neki zadatak na ovome svijetu. Između ostalog, vlč. Leonardo je naglasio kako i nema nužne potrebe za ukrašavanjem tijela, jer Bog nas je stvorio savršenima takvima kakvi jesmo. Najljepši smo kad se ujutro tek probudimo, bez ikakve šminke, nema takvih ljepotica i ljepotana na cijelom svijetu.
Nakon izlaganja vlč. Leonarda, Ivana nam je uz Drvence pojasnila ulogu Ellija i smisao točkica i zvjezdica. Zatim je posvjedočila kako je to ona tragala za svojom vrijednošću, osvrnuvši se ponajprije na razdoblje osnovne škole kad je mislila da je najvažnije imati lijepu vanjštinu. Kako ljudsko srce nikad zadovoljno posve nije, traganja su se nastavila i dalje. Kroz srednju školu je bilo važno biti dio „cool ekipe“, traženje vrijednosti u pripadnosti, uspoređivanje s drugima. Nakon tog razdoblja traženja, dolazi do osjećaja duboke praznine, nezadovoljstva i izgubljenosti, stalno nešto fali. A što to točno fali, shvaća na svom prvom Krapnju. Gdje kroz svoju Luciju (animatora kroz čiju je temu osjetila Božji doticaj), shvaća kako joj je zapravo kroz cijeli život falio Bog. Na Krapnju doživljava osjećaj prihvaćenosti i puninu Božje bezuvjetne ljubavi. Tu prepoznaje kako samo u Njemu može doživjeti potpunu sreću i ispunjenost. Nakon Ivanine teme probali smo staviti kratki filmić o Božjoj stvarateljskoj ljubavi, no bilo je to preteško za naše mlade prijatelje, pa smo ih pitali za njihove dojmove. Rečeno im je da dojmove mogu izreći i u slobodnoj formi i da se ne moraju nužno držati zadanih pitanja. Evo njihovih iskrenih, necenzuriranih dojmova 🙂

1. Jesi li znao/znala da si jedinstven? Što to znači za tebe?
2. Je li ti važno što drugi misle o tebi? Zašto?
3. Shvaćaš li da si Isusu iz Nazareta važan/važna upravo takav/takva, kakav/kakva jesi?

Nikolina: 1.Nisam znala, sad znam. 2.Nije mi važno. 3.Da. Dobro mi je bilo danas.
Filip: 1.Jesam znao. 2. Pa da, zato što mislim da sam dobar i pošten. 3.Znam. Super mi je bilo danas.
Ivan: 1.Jesam. To znači da sam poseban, drugačiji od drugih, da ne slušam druge već svoje srce. 2.No. Ne dam da me drugi ometaju. 3.Da. Zato što Isusu nije važno kakav si i što radiš. Bilo me je super, svidjeli su mi se oni Drvenjaci.
Valentina: 1.Ne znam kaj to znači. 2.Ne. 3.Ne znam. Dobro mi je bilo danas, najbolja mi je bila ona priča o drvenim lutkama.
Antun: 1.Da. 2.Ne, zato 3.Ne. Nikaj nebi mijenjal. Drvenci su mi bili najbolji.
Ivan numero 2: 1.Ne. 2.Meni to uopće niš ni važno, nek si misle kaj hoće. 3.Najbolji su mi bili Drvenci; kad je Bog rekel malom Drvenku da nije važno kaj drugi misle već da je važno kaj On misli, a Njemu je on važan.
Martina: 1.Da. 2.Nije mi bitno kaj drugi misle. Slušam svoje srce. 3.Da. Htjela bih da bude više tih prezentacija.
Zlatko: 1.Znao sam. Jedinstveniji sam od drugih. 2.Ne. 3.Da. Super mi je bilo danas, ništa ne bih mijenjao. Sviđala mi se ona pjesma na početku.
Marija: 1.Nisam to znala. Dobro mi je bilo danas. Najviše su mi se svidjele točkice kod Drvenaca.
Lorena: Dobro mi je bilo danas. Svidjelo mi se je, sve sam zapamtila.

Ana: 1.Dobro mi je bilo danas. Osjećam to. Svidjela mi se priča gdje su bile točke.

Kad čovjek „zbroji“ ove dojmove, reklo bi se kako i nisu baš najbolji ili prepuni pohvala. No, mi nismo išli po pohvale i velike i mudre riječi. Išli smo sijati riječ Božju, u nadi da će Njegova ljubav iscijeliti njihova ranjena srca. Od tih sedamnaest mladih ljudi koji su nazočili susretu, velika većina je na teškim antidepresivima, dolaze iz jako loših obiteljskih situacija, neki nikad nisu upoznali svoje roditelje, cijeli su život po domovima ili kod udomitelja. Imaju i niski kvocijent inteligencije i nisku koncentraciju. No, unatoč svih poremećaja i teških priča, upijaju govor o Bogu kad im Ga nastojimo približiti jednostavnim riječima. To je ono što mi sami učimo od njih, biti i govoriti jednostavno. Ti mladi, naši su učitelji kako maksimalno pojednostaviti govor o Onome koji je ljubav. Vjerujemo da ćemo uspjeti doći na njihovu razinu i da ćemo svi zajedno moći cvasti i rasti u Božjoj ljubavi. Naime, doživjeli smo da se puno istine krije u mudrosti sv. Augustina: „Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubi ga!“ Tako i mi shvaćamo da ne treba puno pričati o Bogu, već im posredovati Njegovu ljubav.

Anika Sačić

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content