Osjećam da je 1.studentski 2016. počeo nešto prije od predviđenog. Duh Sveti spojio je kroz našeg rektora Josipa D. nevjerojatan animatorski tim, od kojih su većina po prvotnim planovima trebali biti negdje posve drugdje a ne na Krapnju od 16. do 23.7. Zaista, tim je disao kao jedno, kao jedna mala obitelj i svaki sa svojom ulogom učinio je zanimljiv mozaik trudeći se oko svake sitnice.
Bilo bi suludo da ne započnem s nevremenom koje nas je donijelo. Bura, kiša, hladnoća, kašnjenje prijevoza i time promjena prvotnog programa… i mnogi su kasnije otkrili s kakvim su srcima došli: priroda kao da je bila odraz njihova nemira i nesigurnosti. Već sam vidjela kako ćemo Emausom prolaziti zaogrnuti dekama. No, ovaj termin obilježila je toplina, razdraganost, sigurnost i nesvakidašnja spontanost, pronalazak mira i smisla, harmoničan spoj tolikih različitosti što je ocrtavalo istinsku prepuštenost Božjoj providnosti. Svako lice svakim danom je sve više sjalo kako je sunce sve više tjeralo oblake. U takvom ozračju kao da prorade naši talenti, otkriva se još neotkriveno i počinjemo shvaćati koje su kreposti doista naše. Dakle, ovaj termin bio je čista umjetnost: tek stvorene i uglazbljene pjesme, crteži, rukotvorine, iskušavanje novih sportskih aktivnosti i egzibicija, radna akcija, mnogo molitva od srca i mnogo individualnih razgovora izvan grupa. To je nešto što me posve dirnulo: ne samo da su drugi cijelo vrijeme molili za nas, i osim svakodnevnih misa, večernjih i jutarnjih molitava, nego smo se uz to spontano na raznim mjestima okupljali moleći krunicu. Osjećala sam tu nevjerojatnu povezanost, opuštenost i zajedništvo i kroz razne društvene igre, igre upoznavanja, kupanac, karaoke i večernji zabavni program uz bal anđela.
Svaki dan bio je priča za sebe, jedva nalik na onaj prije i jedva nalik na moja prijašnja iskustva dana na Krapnju. Uz navedeno, pronalazili smo sebe i živu Božju prisutnost kroz teme animatora i predanost dragih nam svećenika: vlč.Andrije, vlč.Ivana L. i vlč.Marka T.; kroz rad u grupama, periode tišine i klanjanje. Pravo bogatstvo za čiji mi opis uvijek ponestane riječi. Srce mi je puno i raduje se neprestano jer svaka je duša primila svo to bogatstvo i ponijela sa sobom doma. Za kraj samo mogu reći: Bože, hvala Ti što nas učiš da te u svemu pronalazimo utišavajući naš „ja“ i što ne dopuštaš da se ugasi naša čežnja u tebi stalno prebivati.
P.H.
DOJMOVI SUDIONIKA:
Što očekivati kada ulaziš u nepoznato područje. Nepoznati ljudi, nepoznati običaji, nepoznati kreveti su samo od nekih stvari koje osobu mogu pokolebati u njezinoj namjeri da postigne svoj unutarnji mir kojeg je tako teško naći ovih dana. Danima prije polaska na Krapanj nisam mogao biti u miru sam sa sobom, a kamoli s drugim ljudima. Kako sam mogao imati očekivanja, kad sam se borio protiv sebe i bio sam sebi najgori neprijatelj. Nisam vjerovao da je tjedan dana dovoljan da bi čovjek mogao naći taj unutarnji mir koji je toliko neprocjenjiv u današnjim vremenima. Da li je Krapanj ispunio moja očekivanja? Jest. I više od toga, taj osjećaj sklada u duši koji mi je toliko falio tokom godina se vratio, ali zapravo kao da nije otišao, samo sam morao zaviriti u sebe. Ovih tjedan dana je bilo iskustvo koje se neda opisati nego samo doživjeti.Teško je u nekoliko riječi napisati što me se dojmilo jer mi je ovaj tjedan završio kao puni krug, od prvog predavanja do zadnjeg dana. Osobno nemam nikakvih kritika jer nisam ovdje došao radi ispijanja piva ili tulumarenja nego naći ono što mi je falilo na način koji mi je poznat. Pohvale idu svima, doslovce svima koji su se trudili ovaj program ostvariti. Za kraj mogu samo reći, Bog vas blagoslovio sve i neka ovo mjesto tišine ostane pod Njegovom zaštitom.
Iskreno, sam dolazak ovdje bio je Božji prst. Došla sam tu potražiti odgovore jer se nalazim na raskrižju života gdje trebam odlučiti što trebam dalje u životu. Trebala sam pronaći sebe jer sam se pomalo izgubila u stvarnom svijetu. Rad u grupi je uistinu promjenio moj način gledanja na život. Tu sam pronašla odgovor na neke sumnje koje su me mučile. Sloboda da izrazim svoje mišljenje olakšala je one tjeskobe koje se nalaze u meni. To je dokaz koji pokazuje da zajedništvo čini osobu jačom, a ne slabijom. Dijele se najdublje radosti i tuge. Daje se osjećaj pripadnosti. Ipak najljepši dio ovog Krapnja je razdoblje šutnje. U početku je bilo teško, ali u toj tišini sam naučila kako se potpuno prepustiti. Ta tišina je izvukla moje najdublje misli i osjećaje. U toj tišini nisam bila sama. Gospodin je bio tu sa mnom. Držao me za ruku kada sam se borila na olujnom moru. Teško je i pomisliti na povratak s obzirom na to da sam na Krapnju našla mir za koji sam toliko čeznula. Ali sve što sam prošla ovdje ujedno mi je i poticaj da ne odustajem, da se borim onako kako nas je Krist naučio. Da se dajemo jedni drugima beskonačno. Stoga, kad pogledam natrag na ovo razdoblje koje sam provela tu, gledam na njega kao na vjetar u leđa, kao motivacija da širim radosnu vijest.
Na Krapnju nisam došla s puno očekivanja ili nisam ni znala možda da i postoje, ali ispunila su se i ta očekivanja. Ovdje sam doživjela poseban mir i osjetila posebnu prisutnost Boga. Osjetila sma da je On tu prisutan i da me voli i više nego što sam mislila. S ovog Krapnja ponijet ću mir u srcu i želju da Njemu služim cijela. Ponijet ću i radost, puno novih prijatelja koji su mi postali i više od prijatelja, to su moja braća. Najviše me se dojmilo zajedništvo, jednakost i mir. Hvala svim animatorima i rektoru te cijelom timu Krapnja što su se brinuli za nas, što su nas vodili, bili otvoreni za sva pitanja i s nama podijelili svoj život i put s Bogom. Hvala vam što ste nam se posvetili ovih tjedan dana i promijenili uz pomoć Božju naš život.
Krapanj je lijepo mjesto, otok na kojem možeš osjetiti blizinu prirode, što sigurno doprinosi smirenosti koju osjetiš. No, to nije ono najbitnije, već zajedništvo nas braće u Kristu. Sve razlike nestaju, a jedino što ostaje je ljubav. U našem Gospodinu. Za mene osobno ovaj Krapanj znači jako mnogo jer sam uspio ispitati svoje srce i naći potreban mir Krista da čujem Njegov glas usmjerenja za moj život, riječi koje su započele iscjeljenje mnogih mojih rana, strahova, nesigurnosti. Savjet za iduće susrete je da se prije svake teme prakticira možda 10-ak minuta šutnje. Tipa kaže se osnovna ideja teme, i onda pusti da ljudi razmisle o tome, da se stalože od prijašnjih aktivnosti, itd.
