„Slavu Tvog Imena vikat ću sa krovova jer ja sam Tvoj“ orilo se Krapnjem u cijelome prvom ovogodišnjem termin za studente. Uz toliko prisustvo Božje blizine, ova je pjesma najbolje opisivala količinu radosti koja nas je sve obasipala s nebesa. Okupilo se sedamdesetak mladih zajedno s rektoricom Suzanom, animatoricama Dunjom, Dajanom, Irenom, Petrom, Marijanom, Anom i Anamariom te animatorima Hrvojem i Matejom te prisustvom čak petorice svećenika: Siniše, Kristijana, Borisa i Viktora, zajedno s našim domaćinom Andrijom. Okupljeni u Ime Kristovo, rasli smo kao zajednica tijekom tjedna po bogatom programu koji je, osim uobičajenih animatorskih i svećeničkih tema – svjedočanstava, pružio i jednu novost.
Velečasni Boris tri je dana tumačio dijelove svete mise i donio nam jednu novu perspektivu i novi pogled prema tome najdubljem Kristovu otajstvu. „Mi na misi postajemo dionici Neba“ – vrijedilo nas je još jednom podsjetiti. I Nebo je bilo prisutno među nama. Ne samo u misi, već i u temama, radovima u skupinama, klanjanju, igrama, pjesmi, spontanim razgovorima i zagrljajima koji su postali veliko obilježje Krapnja. Isus je i u ovome terminu liječio, oslobađao, tješio i hrabrio na samo Njemu znane načine. I na koncu svega, dao nam je radost. Otišli smo radosna srca podariti svijetu Isusa kojega smo primili. Nije laka zadaća, ali s Isusom je moguća. Kako onda ne bismo pjevali o Njegovoj slavi s krovova?
Dojmovi sudionika:
Došao sam na Krapanj ove godine prvi put na preporuku prijatelja i bio sam pomalo nervozan dan prije putovanja, no da sam znao da me tamo čekaju ljudi koji će me prigrliti kao što je to Bog oduvijek radio, potrčao bih tamo raširenih ruku bez razmišljanja. Tih tjedan dana promijenilo je moj život, obnovio sam svoj savez s Bogom i svakako se želim vratiti na Krapanj iduće godine, a dotad se želim spremiti na poduzimanje novih koraka na putu prema Njemu. Ovo mi je samo otvorilo vrata za početak životne avanture ne samo s Bogom, nego i s drugim mladima i svećenicima koji su mi pomogli da upijem svu radost koju nam Bog daje. Zajedno u vjeri činimo čuda i Krapanj je živi dokaz toga, ako kome trebaju živi dokazi. Tamo nema sumnje, licemjerja, osude niti odbačenosti – Krapanj je doista pravi mali raj.
Iskustvo Krapnja me izvuklo iz sebe – iz svojih vlastitih predrasuda o mladima koji su premladi da bi razumjeli i živjeli vjeru. Svjedočila sam rijetkoj zrelosti mladih animatora i pokorenim srcima sudionika – srcima koja su morala pasti iz svojih skučenih i ranjenih iskustava pred Ljubavlju i preobrazili se u radost i slavljenje Boga koje je proizašlo iz jasne činjenice: da nismo sami i da nas sve prožima Isusova milost i mir. ♡
Odlaskom na Krapanj željela sam osloboditi se nagomilanog stresa i zakrpati rupe u vlastitoj vjeri. Nisam očekivala neku osobitu razinu duhovnosti, željela sam ljetovati s Gospodinom. Sad nakon prvog bivanja tamo ostala sam veoma iznenađena. Naučila sam biti iskrena i odbaciti neke vlastite strahove i predrasude. Jedna od najljepših slika je od vlč. Viktora o ranama na emocionalnom području. Ako smo mi kao čamac pun rupa koje predstavljaju rane, naši prijatelji – osobe pored nas s kojima ostvarujemo kvalitetne međuljudske odnose – pomažu nam zatvoriti te rupe te u naš čamac ne ulazi više voda. Možemo slobodno ploviti budem Krista i jasnije ga vidjeti. Neke od najljepših misli dugo ću nositi u sebi: „Bog sve vodi i nosi, oslanjaj se na Boga u svim situacijama, pa čak i kod pronalaska parkirnog mjesta.“ „Nije važno di sam nego kakav sam.“ „Potrebno je vjeru iz naših misli duboko usaditi u srce.“ Lijepo je ponovno osvijestiti si činjenicu da sam ljubljeno dijete Božje. Tek sad shvaćam kolike promjene su potrebiti da bi se jasno vidjelo ono što nam Krist želi poručiti.
Krapanj – mjesto tišine, mira, spokoja. Radost, sreća i ljubav prema bližnjemu bili su svaki dan prisutni, zahvaljujući svjedočanstvima koja su nam pomogla u shvaćanju u čemu griješimo te kolika je zapravo velika Božja ljubav prema nama. Mogu reći da me Božja milost pronašla praznih ruku, i u potpunosti ispunila. Kroz svete Mise i razmatranja, a posebice na klanjanju nakon višesatne šutnje, mir u mojoj duši dosegao je vrhunac. U tom trenutku znala sam da je On uz mene, da je Njegova samilost neiscrpiva, da dragi Bog gleda milostivo na sve nas. Otkrila sam nešto novo, pomalo nepoznato, ali predivno. Moje je srce gorilo plamom Duha Svetoga, ljubavlju Isusa Krista i Majke Marije. Moje zahvale predivnoj rektorici, animatorima, svim bližnjima koje sam tamo upoznala, ali najviše našem nebeskom Ocu, neće nikada biti izbrisane iz mog srca.
Brod se ziba, već miriše mir, osjeća se blagost, miris morske soli, borova, i što smo bliže pristaništu upijam tu milinu rajskog otoka. Otvaram vrata samostana i ulazim u rajski vrt. Osjećam da sam došla kući. Već na samom ulasku, srce je počelo uzbuđeno lupati od silne radosti i ljubavi koja se odmah osjetila. Oči su počele tražiti ljude koje od prije poznajem, a kad ih nisam baš puno pronašla, ruke su počele grliti one koje prvi put vidimo.
Sjećam se kako sam odmah kod ulaska rekla prijateljici da je moje srce puno, i da odmah mogu kući. Ulaskom na ovoj otok, u meni su doista nestali svi strahovi, svi problemi, a ostao je samo Krist – Krist koji je živ i koji živi u meni. I kad bih trebala ispričati nekome neki poseban trenutak ili samo izreći svoj dojam, trebalo bi mi tjedan dana, koliko i traje sama duhovna obnova, jer je svaki trenutak proveden ovdje za mene bio pun milosti i blagoslova.
Tete kuharice postale su nam druge majke, ljudi oko mene moja braća i sestre, animatori – najbolji prijatelji sa kojima sam mogla podijeliti najteže trenutke svojeg života, a svećenici kao naši anđeli čuvari koji bi nas redovito poticali na dobro.
Sjećam se jedne duhovne obnove, na kojoj je jedan svećenik govorio o intenzitetu emocija na pojedine situacije, stavljajući ih na ljestvicu od 1 do 10, gdje je 10 označavalo smrt. Ovaj Krapanj na ljestvici od 1 do 10, za mene je 11 – moj Uskrs. Umiranje sebi, da Krist živi u i po meni.
