“Nisam siguran da mi je još jasno…da smo bili na izvoru Božjeg
milosrđa!
Špina se otvorila, zdenac je tekao…
Okupani I umiveni Božjom ljubavi – idemo dalje!”
Riječi su ovo jednog sudionika 4. obiteljskog termina na Krapnju 2022. sa kojeg nitko nije otišao žedan jer pili smo Žive vode. Došli smo žedni i izmoreni od svakodnevnih egzistencijalnih briga, narušenih obiteljskih odnosa, bolnih gubitaka najdražih, suočeni s ozbiljnim bolestima. Unatoč svemu otišli smo radosni jer našli smo Izvor…izvor Žive vode. Kroz tjedan dana živjeli smo divno zajedništvo, kušali puninu kršćanskog sakramenralnog života, slavili Gospu od Anđela, ponosno obilježili Dan pobjede I domovinske zahvalnosti i to otvaranjem 15. Postaja povijesti hrvatskog naroda u šumi samostana. Vođeni Kursiljo temama svaki dan otvoreno smo razgovarali u malim grupama, plakali i smijali se. Zahvaljujući našim svećenicima svaki dan smo imali priliku doći pred Presveto, pristupiti ispovijedi ili duhovnom razgovoru. Milost se izljevala u bračnoj osami dok su bračni parovi u iskrenom razgovoru rušili zadnje zidove među njima. Svečano smo obnovili bračne zavjete i odlučili čuvati tu sliku Boga koju je utisnuo u nas , u naša tijela, stvorivši musko I žensko i združivši nas u jedno tijelo sakramentom ženidbe… I zaista se još uvijek čini nestvrano sve sto smo doživjeli…srca su nam gorjela!
U nastavku pročitajte nekoliko dojmova sudionika (puno ih je ostalo neizgovoreno, ali zasađeno u srcima) i pogledajte kratki video o obiteljskim terminima na Krapnju!
“Često sam se pitala kako to da se Majka Marija nije žalila što mora Isusa roditi u štalici jer znam da bi se ja prva bunila zašto se Božji sin mora roditi u tako prostom okruženju. Napokon sam ove godine saznala što je to tako privlačno u štalici. Odgovor sam dobila na 4.obiteljskom terminu na Krapnju.
Prije više od dvadeset godina prošla sam Kursiljo. Tad sam se tek kao djevojka obratila i zahvaljujući tom tečaju upoznala sretne bračne parove i odlučila se udati. Tada sam povjerovala da su ljubav i vjernost mogući u braku.
Udala sam se i nakon dvadesetak godina braka koji je bio dobar, nekako kao da su se natrpali problemi različitih pogleda na život i jednoličnosti. Sreća, moj suprug je pristao da odemo na Krapanj i provedemo tjedan dana u duhovnoj obnovi za obitelj. Kako u takvim situacijama napasti ne manjka tako se i meni prva dva dana činilo što ja tu uopće radim, što mi boravak ovdje uopće može pomoći ili promijeniti? Izmjenjivale su se teme ,nagovori, svjedočanstva, a u meni i dalje nekakva praznina. Otišla sam na Ispovjed i opet ništa bolje. Došla je tema Teologije tijela. O tome sam već nešto znala, ali ipak ne dovoljno. Opet sam potražila svećenika da porazgovaram s njim o toj temi. Zapravo sam se više žalila, a svećenik mi je pomogao da otvorim oči za pravo stanje moje duše. Spoznala sam da sam Boga više tražila u molitvi, misi, obredima nego li u braku. S tom spoznajom moje srce je napokon bilo sretno, mirno i slobodno. Sljedeči korak bio je razgovor, iskreni razgovor nas dvoje supružnika. Nisam znala što očekivati i bilo me pomalo strah izreći istinu. Ali istina se nije dala sakriti. A nakon toga opet mir ,sreća,sloboda. Obnovili smo bračne zavjete. Obnovili smo naš brak. Ono što mi se činilo nemogućim, Bogu je moguće. Naš brak, naša ljubav obnovljena je u Svemogućem jer našim snagama ništa nismo mogli. I tada je sve oko mene postalo drugačije. Sve je postalo nebitno osim Jednog i Jedinog. Činilo se da je Isus tu ispred nas u jaslicama, a mi zagledani samo u Njega. I tada ništa drugo nije važno…ni prostor ni vrijeme. I tako sam shvatila da su Marija i Josip gledajući Isusa imali prepuna srca pa im je i štalica bila prekrasna. A meni je Krapanj bio najljepši dom. Sigurna sam da je prva zajednica kršćana izgledala baš ovako kao mi svi tih sedam dana. Isusova zapovjed: “Ljubite jedni druge…” ovdje je bila vidljiva.”
“Ovdje sam svaki dan proživljavala katarzu, jako teško i bolno je bilo. I kad sam mislila da više i dalje ne mogu, jednostavno da više nemam snage, Bog mi je dao snagu. Odlučila sam davati, a ne očekivati. Dao mi je snagu da oprostim sve i da opraštam svaki dan… Zaboravila sam da je On moja snaga. Trebamo ovakve sadržaje u svojim župama, trebamo obiteljske zajednice.”
“Prvi put sam u ovako nekom zajedništvu, nikad nisam bio niti u nekoj molitvenoj zajednici niti duhovnoj obnovi, išao sam nedjeljom na misu. 20 godina sam slušao ženu kako govori o Kursilju. Sviđa mi se jako i sad vidim da moram raditi na sebi. Idemo odavde nazad svojim životima I svi imamo strah kako ćemo, to je normalno. Meni neke stvari još moraju sjest, no jedno je sigurno – odavde odlazim sretniji nego sam došao, to je divno.”
“Došli smo bez očekivanja I jako puno smo dobili kroz vaša svjedočanstva, posebno osjećaj zahvalnosti na svemu što imam u životu. Kad vidim vas kako radosno nosite razne poteškoće, to mi je poticaj da i ja malo revnije sudjelujem i dajem sebe drugima.”
“Svjedočanstva su mi bila jako emotivna, a pogotovo razgovori u našoj maloj grupi te ženskoj večeri u kojoj je bila na djelu Božja providnost da je složila tako grupe i da smo razgovarali baš o tome što mi je trebalo. Sigurno ne možemo biti isti nakon ovog iskustva, želim biti bolja za svoju obitelj i da molitva postane središte našeg obiteljskog života.”
“Trebalo mi je dva dana da počnem primjećivati ljude oko sebe, došao sam opterećen svakodnevnim brigama. U razgovoru s ljudima osjetio sam olakšanje jer sam vidio s kojom lakoćom oni nose iste i slične brige i problem. To me potiče da se još više potrudim oko onih koji me trebaju najviše.”
“Ovo nam je trebalo, bar meni jer nakon duhovne pustinje ovo nam je punjenje i vraća nas na postavke koje želimo sebi i svojoj obitelji.”
“Složilo me i neka je! Oprostite ja ne mogu govoriti jer bi sve ove muške suze bile ništa za mene da krenem.”
“Ovo je moj treći Kursiljo u godinu dana I valjda je Bog znao da mi treba tri puta i kad pomislim da ne može bolje, uvijek bude. Mi smo došli u stanju “ok, idemo samo zbog djece”, mi smo gotovi. Hvala ti Gospodine što nisi odustao od nas kad smo i mi sami već bili odustali.
Hvala ti Gospodine na mojim prijateljima iz Kursilja koji jednosatvno nazovu bez razloga I pitaju: kako si? Koji podižu i koji su uvijek blizu.
Pitaju me zašto plačem uvijek na ovom tečaju…svojim svjedočanstvima ste ulijevali čistu vodu u čašu sa cvijećem, moje suze su prljava voda koja odlazi; a moja se čaša preljeva…”Sve je točno sto je supruga rekla, ja bih jako rano odlazio na posao kasno se vraćao, došao sam ispražnjen. Odmorili smo se, napunili i nadam se da ću i dalje nastaviti raditi na sebi.”
“Gledam ovu prirodu oko nas, ovi bilje I raslinje I sve je u službi da hvali I slavi Boga. Sve diše životom. Cvijet raste iz zidova, nevjerojatno. Vidio sam tu pravu sliku Boga I koliko je On za život I koliko je utkao u svako bilje želju za životom I koliko daje snagu I jakost. Puno sam razmišljao o tome. U braku sam 7 godina I vidim koliko me posao i pritisak oko svakodnevice odvukla od bitnog . Kroz tečaj I program shvatio sam koliko sam bježao od svoje uloge pater familiasa, hvala vlč. Ivanu sto je oživio viteštvo kod nas muškaraca.”
