Uz ogromnu količinu Božjeg blagoslova, te nevjerojatnu izdržljivost i ustrajnost u tom istom blagoslovu, upisali smo u povijest Kursilja još jednu formaciju. Pod rektorskom palicom Dajane Ravlija, budnim okom vlč. Andrije te uz naše već dugostažne animatore; Josipa, Matee, Mateja, Filipa i Sonje, otkrivali smo i učili o našoj vjeri, našem Bogu, ali i o Njegovom najvećem i najljepšem remekdjelu-čovjeku.
Don Viktor bio je pun snage, te je kroz interesantna i inspirativna predavanja objasnio čovjeka na psihološkoj bazi. Kroz mnoge radionice, radove u grupi, klanjanja, molitve i mise pokušali smo, za početak pogledati u sebe i vidjeti kakav temperament nosimo, što nas čini takvima kakvi jesmo u različitim situacijama, te kako ojačati vjeru kroz naše vrline ali i nedostatke. Da, tako je. Svi imamo mane, nismo savršeni. On nas je takvima zamislio, htio je da sami shvatimo s čime raspolažemo i kako da sa onim dobrim krenemo u svijet te širimo radost koju smo imali čast primiti kao Njegova ljubljena djeca. Sa spoznajom o tome kakvi smo sami, don Viktor nas je uputio i u temu prepoznavanja, prihvaćanja te općeteorijskog načina djelovanja sa drugim osobama. Slikovito smo prikazali neke od mnogih situacija koje nas mogu zadesiti u radu sa mladima. Već spomenuti animatori, sa svojim iskustvom, dali su nam mnoge i korisne savjete.
Do nekih zaključaka došli smo kroz otvorene i ugodne razgovore koji su se vodili u našoj velikoj dvorani, a kasnije su se nastavili do ranojutarnjih sati u sobama. Osjećala se jedna posebna atmosfera.
ŠTO ili zapravo TKO je tome razlog?
Osobno sam osjetio koliko smo mi mladi „novopečeni“ animatori važni u očima ovih predivnih ljudi.
I prije sam znao što je to pojam žrtva, no sada sam uvjeren da dublje shvaćam tu riječ.
Imaju svoje živote, rade , studiraju, vikend im je odmor koji ne mogu stalno dobivati.
A ipak, došli su, pričali, animirali i ono najbitnije, pokazali su nam da su ispunjeni bez obzira što smo im „dali“ samo par sati sna i što su možda imali neke planove te ih zbog nas otkazali.
Ljubavi, prezime ti je žrtva.
Nakon iznesenih silnih dokaza o Božjoj milosti tog vikenda, kakav bi On to bio Bog da nas nije ispunio predivnom nedjeljom u kojoj smo bili učesnici ovogodišnje Ultreje. Bio je to vrhunac naše formacije u kojem sam osobno, kao i vjerujem svi drugi, shvatio da zaista želim ovaj život.
Čekaju nas izazovi, kušnje i možda ponekad „bezizlazne“ situacije. No uz našeg Gospodina, uz svećenike i animatore kroz koje On djeluje te blagoslov koji ćemo dobiti u svakom budućem nasmijanom licu smatram da nema mjesta strahu.
Odlučio sam slijediti Krista 🙂
Hrvoje Crnogaj
