Još jedan vikend skupina animtora krenula je na krizmanički tečaj. Ovaj put smjestili smo se u župu svete Terezije od Djeteta Isusa na Vrbiku u kojoj je po prvi puta održan Kursiljo tečaj. Možemo reći da je ovo bio sve samo ne tipičan vikend za krizmanike. S početkom u petak kada je Hrvatska reprezentacija pobijedila moćni Brazil na svjetkom prevenstvu. Svi smo bili euforični i ponosni na naše dečke i teško je bilo smiriti se i krenuti s programom. Vjerujem da je nakon utakmice i krizmanicima i animotirma bila velika pokora doći na tečaj. Ali, kako to biva kod Gospodina, baš kada je najteže bude najljepše. Euforični, ali i radosni krenuli smo sa upoznavanjem samih sebe. Krizmanici i animatori, iako su bili umorni od napornog dana, nikako nisu htjeli završiti s razgovorom u grupama što je rektoru pravilo malo problema s rasporedom, ali Gospodin se opet „upleo“ i sve sredio. Zajedničkom molitvom završili smo petak.
Krećemo i na famoznu subotu. Krizmanici, pospani i s malo entuzijazma dolaze u još većem broju, nego dan prije. Kažu: „Župnik nam je rekao da moramo.“ Dolazeći, prije samog pozdrava „dobro jutro“, uputili su nam pitanje hoće li stvarno to trajati cijeli dan. No, animatori nisu poklekli i krenuli smo dalje s programom. Bilo je kroz dan mnogo tema koje nećemo nabrajati, ali zanimljivo je bilo doživjeti kako su nakon svake teme grupe bile sve dulje i dulje, što znači da nam je svima bio potreban iskren razgovor. Rektor opet na aparatima jer sve kasni. I još jedan klasik, stiže ručak i svi izbezumljeni. Jedan krizmanik je rekao: „Jedva sam čekao da dođe ručak da mogu dalje pratiti program.“ Nismo sigurni je li dobio temperaturu ili mu nije bilo dobro ili se nešto počelo dogođati u njegovom srcu. Želuci puni, krenuli smo na igre, pomalo tromi, ali kompetativni. Osmijeh i radost koja je bila na licima krizmanika teško je opisat ovim slovima i iskrenost koju su jedni drugima pružali tokom cijelog dana neprocjenjiva je. Dakako, priveo se i ovaj dan kraju. Ispovijeđeni, čistih srca i puni duha hoćemo ići doma, ali krizmanici se jednostavno ne daju. Što im se dogodilo? Je li svima odjednom postalo slabo? Ne znamo ni mi, ali vjerujemo da je Gospodin imao prste u svemu tome.
Ono što možemo reći, odnosno ono što smo vidjeli je da u petak smo dobili jedan, možda dva osmijeha, a subotu na kraju dana i nedjelju, teško je bilo pronaći osobu koja nije bila nasmiješena. Ako i krizmanici nisu ništa zapamtili, barem smo im izmamili iskrene osmijehe i nadamo se da smo im prenijeli barem jedan djelić Božje ljubavi koju živimo.
