Osvrt na nadbiskupijsku ultreju

Svaki susret Kursilja je dar i pamtimo ga po nečemu posebnom pa tako i ovaj od 23. 10. 2016. na Šalati.
Ono što se od samog početka očitovalo na ovogodišnjoj Ultreji (ujedno i 42. godišnjica Kursilja) mogli bi opisati ukratko: puno ljubavi, izraza dobrodošlice, plodonosnog i radosnog zajedništva.
Došli su gosti iz svih krajeve RH i BiH. Preko 200 gostiju, koje li radosti!
Već na samom ulazu dočekale su nas vrijedne ruke Božene koja je danima radila i zamotavala poklone dobrodošlice sa napisanom porukom iz Evanđelja koja je razgalila naša srca i srca dječice koji su obradovani čokoladicama i balonima. „Tete“ koje su čuvale dječicu dale su poseban doprinos ovome slavlju.

Vrijedne ruke domaćica potrudile su se ispeći obilje kolača i hrane svake vrste da bi naša radost bila potpuna. 

Slavlje je počelo sa sv. Misom koju smo slavili zajedno sa sjemeništarcima. Udruženi, njihov zbor i zbor naših mladih unjeli su posebnu radost u ovo naše slavlje. Uzbuđena dječica čitala su nam molitvu vjernika. Njihovo uzbuđenje bila je i naša radost.
Vlč. Viktor Grbeša predvodio je misno slavlje upućujući nas da razlikujemo osjetljivost od osjećajnosti. Rekavši: Osjetljiv čovjek se zatvara u sebe i odvaja od ljudi u strahu od povrede, a osjećajan čovjek izlazi iz svog bunkera i dopušta da ga rani Božja riječ ili riječ bližnjega, i teži zajedništvu. Tako, zajedništvo jeste znak osjećajnosti. Zajedništvo je Kursiljo!
Vlč. Andrija obratio nam se s nekoliko toplih riječi pozdrava radostan što smo se okupili u tako velikom broju. Mada su njegove uvodne riječi bile kratke, poruka je bila jasna u riječi: „Dva i pol mjeseca neprekidne molitve, dan i noć, to je Božje djelo!“ Upravo to Božje djelo moći ćemo promatrati u nastavku programa.
Krešo, voditelj programa pročitao je pismo zahvale moliteljima od suradnice Biserke, što je bilo posebno lijepo čuti. U pismu svjedoči: „Snaga Kursilja je molitva!“
Što reći o samim svjedočenjima? Kako opisati svako pojedino svjedočenje?
Kroz svjedočenja mladih: Petre koja nije željela ići na hodočašće u Međugorje, ali neprekidna molitva zajednice s kojom je na putu učinila je čudo. Isus ju je toliko „zaveo“ da sama želi postati molitva; svjedočenje mladog bračnog para Gobin koji su se upoznali na jednom tečaju Kursilja u dobi kad su već pomislili da Bog možda nema plan za njih u vezi bračnog zajedništva, a onda su doživjeli da Bog stalno ima dobre planove za nas, samo ne treba ostati izvan zajednice jer On djeluje u zajednici; mladi bračni par Radoš koji od Boga dobivaju dijete s posebnim potrebama, i nakon početnog opiranja mogu svjedočiti koliko puno su od djeteta naučili.
Ukratko iz svih ovih svjedočenja jasno se dala očitati poruka da je molitva bila ključ njihova života. Divili smo se i zahvaljivali Duhu Svetom na tim mladim ljudima kroz čija smo svjedočenja jasno spoznavati kime i kako je vođena naša Crkva…da je apostolska, jedna i sveta, neprolazna bez obzira na vrijeme.
U temi Zajedništvo Ivanka je stavila naglasak na svoje iskustvo da zajedništvo među ljudima nije moguće bez zajedništva s Bogom. A molitva je spoj s Bogom. Od tuda radost, zbog iskustva da smo Božji pa kad mu život predamo postajemo slični Njemu. Ona cijelim svojim bićem kliče: Radujte se! Uvijek se radujte, jer milost Božja počiva na nama. Toliko smo ljubljeni, i mada mali i nesavršeni, nikada nam milost oduzeta biti neće. Duh sveti nastanio se u nama i stana više neće mijenjati.
Branitelji, Ivan i Mili su dali poseban doprinos ovom našem zajedništvu. Čovjek ponekad pred tolikom boli i patnjom, tolikim trpljenjem koje su oni doživjeli i proživjeli, zastane i upućuje Bogu razna pitanja: Zašto? Gdje su granice? Može li se dalje nastaviti? Je li moguće i kako oprostiti onima što ti pred očima „ubijaju“ dijete batinajući naizmjence tebe, pa sina, gotovo do fizičke smrti dok otac to samo bespomoćno gleda, bez ikakve mogućnosti da pomogne ili nešto učini? Tako Ivan opisuje samo jednu od patnji kroz koju je prolazio, ali isto tako i svjedoči da se oslobođenje dogodilo kada su po ćelijama počeli moliti Krunicu. Branitelj Mili, umirovljeni general, svjedoči o snazi u svojoj duši kojom bi i danas, on i njegovi prijatelji, ponovno ponudili život za Domovinu. U nevolji je moguće upoznati Gospodina. On je danas u dubokoj konteplativnoj molitvi. Spoj s Bogom njegova je snaga.
Koliko god svjedočenja branitelja bila teška i potresna čovjek polagano shvaća da Duha svetoga nije moguće zarobiti, da miluje naše duše ma kakva teškoća bila, On omogućuje i oprostiti i radovati se životu.
Puno toga još bi se moglo reći, ali teško je sve nabrojiti.
Ukratko, baš svako je u radosti dao svoj doprinos da se ovo zajedništvo odvija u miru i radosti susreta. Od „neprimjetnih“ čistaća koji su za nama išli i čistili, do postavljaća stolova i servisera hrane, fotografa, “radnika“ zaduženih za „elektroniku“, onih koji su pridonijeli svojim donacijama itd.
Svi su svoje talente otvorenog srca dali na raspolaganje i mogli smo se samo diviti koliko smo lijepi u toj raznolikosti darova kojima nas je Bog obdario.
Susret smo završili molitvom koju je predvodio rektor susreta Stipe uz pjesmu naših mladih.
Papa Franjo je 16. studenog prije molitve Angelusa rekao „Isus ne traži da čuvamo njegovu milost „u sefu“ pod ključem, već želi da je koristimo za dobro drugih….“, a meni se nekako čini da su upravo ove riječi pape Franje bile moto koji je nosio ovo naše slavlje.

Biserka Bodulić

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content