Osvrt na radnu akciju na Krapnju (23. i 24.10.2020.)

Radna akcija na Krapnju? U jesen? Ma na sam spomen Krapnja, osobno me nije ni briga koje je godišnje doba. Idemo i gotovo! Krapanj spada u posebno mjesto u srcu mnogih, kako onih mladih, tako i malo starijih. Svježi morski zrak, mir, tišina i blizina Božja. Tako je malo potrebno nama koji se zovemo i jesmo djeca Božja da budemo sretni i ispunjeni s Njime u blizini u zajedništvu. To se dogodilo i prošlog vikenda na inicijativu neumornog vlč. Andrije. Iz svih krajeva Lijepe Naše skupila se nekolicina žena i muškaraca voljna pomoći urediti i učiniti okoliš samostana ljepšim.

U petak navečer više-manje svi smo se okupili na večernjoj misi zahvalnici za plodove rada i ruku čovječjih, na veću hvalu i slavu Božju. Nakon svetog misnog slavlja, kao po običaju prije svake radne akcije, vlč. Andrija „posluži“ domaće specijalitete  u vidu vina i kratkih aperitiva. Društvo se međusobno upoznaje, razgovara o svakodnevnici s glavnim zaključkom, da se na Krapnju živi neka druga svakodnevnica. Ona s Bogom, u prekrasnoj prirodi okruženoj morem, gdje smo zbilja to što jesmo, gdje smo prihvaćeni i voljeni baš takvi kakvi jesmo. Ekipa se nakon ugodnih razgovora uputila na počinak jer sutra je ipak početak radne akcije, a zbog toga smo i došli.

Doručak. Uvijek prekrasna uvodna pjesma i zajednička molitva zahvale dragom Bogu za sve ono što imamo uz blagoslov onoga što ćemo svi skupa raditi. A to što ćemo raditi iznio je vlč. Andrija. Cure su bile zadužene za branje maslina (uz poticaj slobodnim momcima koji misle na budućnost, da se isto priključe), pa je tu tim „za razbijanje“ kamp kućica umjesto kojih dolaze nova dva bungalova, tim za postavljanje zaštitne mreže iznad postojećih bungalova, tim za izradu drvenih klupa, tim za košenje trave, tim za farbanje drveta za buduće bungalove. Ako sam neke zaboravio, nemojte mi zamjeriti. No jedne sigurno ne mogu, a to su naši branitelji koji su preuzeli posao piljenja trupaca. Osobno sam bio pridijeljen njima i bila mi je velika čast i zadovoljstvo zbog toga.

Moram priznati kako sam u početku imao problema u tumačenju komunikacije između njih, zbog činjenice što pomažem herojima iz Zagreba, Bjelovara i Koprivnice, no vrlo brzo smo se sporazumjeli i krenuli u akciju. Sve skupa nas nije moglo zaustaviti loše vrijeme uz kišu koja je padala na mahove. Osjetilo se međusobno zajedništvo, osmijeh i podrška zbog koje sam i došao na Krapanj.

Došlo je i vrijeme ručka nakon kojeg je vlč. Andrija obznanio kako više nema radova zbog prejake kiše, koja je neprestano padala, no tu nije kraj. Ustaje g. Ivan Betlehem, jedan od branitelja s kojim sam radio i započinje svoje svjedočanstvo. Muha se nije čula, kako i ne bi kad je pred nas svoju dušu i srce izložio jedan tako jednostavan, ponizan, čestit i hrabar čovjek, prepričavajući ratni put sebe i svojih suboraca, iznoseći teške situacije u kojima ih je, kako on sam kaže, čuvao dragi Bog i Majka Božja. Predstavio je ukratko svoju knjigu u kojoj do detalja razlaže sebe i ostale mlade momke i cure koji su ostavili sve svoje da bi branili nas. Ti ljudi, nisu oni kalkulirali s Bogom. Nitko njih nije pitao. Oni su ipak dali svoje živote, možemo mi govoriti sada što god hoćemo. Ali ja im se divim i svaka im čast! Oni koji su tamo ostali, čak i grob im se ne zna, svaka im čast! Tada su svi nosili krunice oko vrata, na prozorima su se palile svijeće u molitvi za Domovinu, tada se nešto događalo u srcima tih ljudi. A danas? Možemo li mi biti Božje svjetlo u ovom izazovnom vremenu, zajedno s Kristovim vodstvom? Nitko od nas nije ostao imun na svjedočanstvo g. Ivana i sigurno nas je potaknuo da ne odustajemo od sebe, jedni od drugih i naših stoljetnih tradicija: vjere, obitelji i domovine.

Uslijedilo je kratko vrijeme pauze prije svete mise nakon koje smo se, uz blagoslov vlč. Andrije, uputili svojim kućama obogaćeni zajedništvom u Ljubavi i Istini.

Za kraj želim posvetiti par rečenica svim našim braniteljima iz filma našeg poznatog redatelja:

„Za mrtvima ostaje praznina jer čovjekov odlazak ostavlja za sobom gorak okus nedorečenosti ovozemaljskog življenja. Ali mrtvi su oni koji ispunjavaju sjećanja na naše prošlosti, na naše živote koji prolaze da bi ostavili većeg traga od jedne uspomene, jedne upaljene svijeće. Smrti mladih ljudi tijekom Domovinskog rata bile su mučne, bolne činjenice, stravična dnevna bilanca stradanja bića jednoga naroda. Tragedija za djecu, žene, majke, očeve koji su doživjeli stravično iskustvo nadživljavanja svojih mladih sinova. Dnevna tjeskoba smrti gušila se pred licima momaka koji su poginuli za Hrvatsku. Danas više nego prije potrebno se prisjetiti njihovih žrtava pred kojima se čovjek osjeća malenim. Oni su nadrasli i smrt i naše živote, oni su bili najodličniji među nama. I ma što mi učinili, ništa nije usporedivo s hrabrošću palih hrvatskih branitelja“.

 

Denis Šamadan

 

Krapanj

 

Pjesmu da napišem

nije uvijek lako,

ali Bog ne daje poticaje samo tako.

Za nešto što vrijedi,

potrebno je vrijeme i neki divni ljudi

Netko tko te samo površinski ne sudi.

Da ima toga, Krapanj je potvrda

Mjesto gdje osjetiš da On ti je najveći štit i utvrda.

Samo jedan dan u prirodi, uz more

zacijeli tvoje duševne bore.

Tako je bilo i ova dva kratka dana

tijekom kojih nam je zahvalnost prvenstveno postala hrana.

Da kod Boga nema brane

najbolje zna naš dragi velečasni, Andrija Vrane

Naizgled neke, za nas male stvari,

drugima puno znače

što se najviše vidi u očima koje ljubavlju zrače.

Kiša nam nije dala da sve masline poberemo i odradimo posao do kraja,

ali Bog zna zašto dopušta neke stvari kojima nam pokazuje koji je put do raja.

Zahvalnost i žrtva, prihvaćanje Božje volje

daje nadu da će biti bolje.

Jer sve prolazi, samo Bog ostaje.

Shvatimo posebno u ovim vremena, On, dosta je.

 

Monika Labrović

Podijelite objavu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print
Share on whatsapp
Share on telegram
Skip to content